| NOA o prijateljima i borcima za prava životinja Društvo - Pravo na život - Brčko
Udruženje građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjama i zaštitu životinja „Pravo na život“ Brčko.
BRČKO - Predsjednik Udruženja za zaštitu životinja "Pravo na život" Brčko je gospođa Fahira Lević-Kladnjaković, jedinstven humanista i borac za zaštitu životinja u BiH. Gospođa Fehira Lević - Kladnjaković je već prije svih nemilih dešavanja u Brčkom od prije par godina u znak protesta, nemajući više prihvatljivih i legalnih metoda djelovanja u borbi za prava životinja i u namjeri da ukaže na sva negativna dešavanja, u znak ličnog ljudskog protesta protiv donijetih odluka u Brčkom najavila samospaljivanje ispred kancelarije supervizora za Brčko. Odluku je najavila u znak protesta na najavljenu Vladinu odluku o načinu rješavanja problema napuštenih pasa i mačaka .Već samom najavom u to vrijeme gospođa Fehira je ukazala na svu pogubnost odluka i načina rada kao i ciljeva djelovanja organa distrikta Brčko. Podsjetimo se, kako bi lakše sagledali sadašnja amoralna nezakonita zbivanja u Brčkom. U gradu u kojem i danas nakon svega krstare neki novi plaćenici, lakomi šinteri kinoloških zvanja . Naoružani vječnom "velikom ljubavlju" za pse, kao predznakom sigurne smrti za šaku bezvrjednih para kojima ih grad plaća za brutalna ubistva svih prevarenih i napuštenih ljubimca koje su do juče ti isti veliki kinolozi uzgajali i uvaljivali sugrađanima zaklinjući se na svoju kinološku etičnost i neizmjernu ljubav i poštovanje prema psima. Žalosno i tužno, od onih koji su imali priliku vidjeli oči psa i osjetiti njihovu neograničenu privrženost čovjeku i nažalost ne samo čovjeku. Pa krenimo u ne tako davnu prošlost .
Policija, vatrogasci, sanitetska ekipa bili su spremni da reaguju u skladu sa zakonom i spriječe gospođu Fehiru Lević-Kladnjakovićevu da ispuni obećanje, a na licu mjesta se pored pomenutih službenih lica okupilo i pedesetak radoznalih građana Brčkog.
Gospođa Fahira je ispoštovala termin koji je zakazala i u zakazano vrijeme se pojavila, na mjestu samospaljivanja , pred kancelarijom supervizora za Brčko. U predhodnim razgovoru nakon najavljenog protesta gospođi Fehiri je ponuđen kompromis od strane uprave da odustane od namjere samospaljivanja u znak protesta te da preuzme brigu za mačke "lutalice" a pitanje pasa "lutalica" da prepusti skrbi društavu Arka iz Novog Sada koje je vjerojatno privučeno visinom granta namjenjenih sredstava za tu namjenu izvršilo doregistraciju u BiH. Očito sa jasnim planiranim već utvrđenim ciljem.Ovakvom ponudom i spašavanjem onoga što se moglo spasiti u tim kriznim momentima gospođa Fehira je odustala od najavljenog samospaljivanja pred zgradom kanelarije supervizora za Brčko.O tom krajnjem poduhvatu ove hrabre i odlučne žene zaštitara životinja pisali su gotovo svi mediji s početka 2006.godine. "Odustala sam od samospaljivanja jer sam postigla kompromisni dogovor s Vladom. Udruženje 'Pravo na život' će dobiti podršku i ovlasti za prihvat i smještaj mačaka "lutalica" u naš azil, a kakva će podrška grada biti ne mogu vam reći jer nismo o tome konkretno razgovarali. Jedno je sigurno - mačke će biti na sigurnom a pomoć ako bude i simbolična imaće svoje značenje," izjavila je gospođa Fehira Lević-Kladnjaković tom prilikom .
Okupljenim novinarima gospođa Fehira Lević-Kladnjaković je izjavila kako raspolaže s dokumentacijom "koja potvrđuje razne nepravilnosti u radu Vlade distrikta Brčko kada je riječ o načinu rješavanja problema pasa "lutalica". Uz to je navela da je novosadska "Arka" ta koja je dobila podršku Vlade i znatna sredstva kao partner za poslove uklanjanja pasa sa ulica Brčkog. Te da se radi o čisto komercijalnom pristupu Arke koja je inicijalnu ideju Udruženja "Pravo na život", prisvojila u cilju koristoljublja a ne iz etičkih razloga u cilju primjene NO KILL strategije rada i zaštite životinja u području distrikta Brčko.Vladi distrikta Brčko za istu stvar ali bez ubijanja pasa domicilno Udruženje "Pravo na život " nudilo je potpuno isti projekt koji je čak deset puta ekonomski prihvatljiviji od prihvaćenoga.
"Svoju namjeru sam odlučna izvršiti i u buduće u koliko psi budu žrtve kojekakvih mešetarenja u ovom gradu , a Vlada izigra obećanu podršku za smještaj maca za čiji sam azil ponudila moj privatni plac od 300 metara kvadratnih, bez bilo kakve naknade", poručila je gospođa Fehira Lević-Kladnjakovićeva. Ova krajnja ljudska moralna odluka u bezizlaznoj situaciji, inicirana je nepravdom i ponižavanjem, krajnjim neuvažavanjem našeg doprinosa od strane nadležnih prema iskrenom zalaganju Društva Pravo na život i svih zaštitara životinja.Ujedno odražava kompletnu situaciju u Brčkom od prije samo par godina.Mi a i građani i dan danas osjećamo posljedice tih promašaja lokalnih struktura koje ni do danas nisu uspjele ili neće iz poznatih razloga da na ispravan i efikasan način riješe ova pitanja. U glavnom do sada sva njihova rješenja imala su negativnu genezu po pitanju humanog zbrinjavanja napuštenih pasa "lutalica"Stupanjem na snagu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH ,Društvo NOA će podržati stavove ciljeve i djelovanja Udruženja "Pravo na život" iz Brčkog u ostvarivanju potpunog provođenja zakonski propisanog načina rješavanja problema uz primjenu potpunog kontrolnog sistema vlasnika kao i edukacije građanstva o potrebi sterilizacije ljubimaca a u cilju provođenja No kill strategije. Intervju - sa gospođom Fahirom Lević- Kladnjaković
U javnosti je postala poznata davne 1985 god. kada je postala prva žena fudbalski sudija u ex – Jugoslaviji.
Ova, kako mnogi vole da kažu svestrana žena, ljubitelj je ne samo sporta, već i veliki i iskreni prijatelj životinja i prirode.
Tako da je gospođa Lević i jedan od inicijatora osnivanja Udruženja za zastitu i sprječavanje okrutnosti nad životinjama «PRAVO NA ŽIVOT»
Takođe je jedna od dobitnica nagrade za najljepše uređeno dvorište u Distrihtu. Ženski fudbal nešto je od čega i danas mnogi zaziru.
U vrijeme kada ste se pojavili na terenu, ali ne kao igrač nego kao sudija, bilo je s pravom možemo reći šokantno, pogotovo što dolazite iz jedne sredine, gdje se to strogo kosi sa tradicijom. Kako ste došli na tu ideju i je li je bilo teško realizovati?
-Ljubav prema nogometu se rodila zajedno samnom i išla sam na sve utakmice mjesnog kluba. Pošto kod nas nije bilo ženske momčadi,najbliži takav klub bio je u Županji.
Maštala sam da zaigram ali eto postala sam fudbalski sudija tako što sam se prijavila na jedan kurs za nogometne sudije u Brčkom i uspješno sam ga položila 1985 god. U to vrijeme svi su me gledali kao da sam pala s Marsa. Čak su mnogi dolazili mi kući u Maoču, da provjere ko sam jer su bili mišljenja da je ženi samo mjesto kraj šporeta. Mnogi od njih su se zgražali nad mojom odlukom.
Međuitm ja sam bila uporna i uspjela sam. Ostvarila sam svoj san. Počela da sudim na utakmicama najnižeg ranga, što su zapravo i najteže utakmice za suđenja. Zatim sam prešla u Podmajevičku ligu a kasnije na Opštinske. Tada sam nominirana među 15 najkvalitetnijih nogometnih sudija u tadašnjem regionu, što bi sada zapravo bio jedan Kanton.
Za takav korak, moram priznati, treba puno hrabrosti i samopouzdanja. Izaći u uniformi sudije na teren nije baš mali korak za ženu , pogotovo u to vrijeme, 1985 god. Da li je bilo problema, dobacivanja ili nekih, nazovimo, incidentih situacija?
-Što se tiče igrača oni su u meni vidjeli ženu samo od svlačionice do centra. Kasnije to njih ne interesuje, jer je zapravo pobjeda ono što je u tim momentima njima samo u glavi. Ali što se tiče publike bilo je svega i svačega, i ružnih i smješnih trenutaka.Uglavnom svugdje sam izazivala čuđenje publike.
Kakva je bila reakcija Vaših roditelja?
- Otac nije znao, jer ja sam uvijek morala govoriti da sam kao delegat na klupi i da pratim da li je ispravno suđenje.Jednog dana sam ga zatekla na stepenicama sa Oslobođenjem u ruci.U novinama je bila moja fotografija u sudačkoj uniformi i tekst o meni. Pa nije im bilo drago. Mati je čak govorila da se selim, ali kasnije su se svi privkli i prihvatili to kao dio mog života i mene same.
Međutim, ipak ste prestali sa suđenjem . Šta je razlog ?
- Da, prestala sam suditi iz jednog prostog razloga, a to je nepravda. Posljednja utakmica na kojoj sam sudila bila je u Vidi kod Bosanskog Šamca, gdje su kolege sudije primile novac od domaćina i došlo je do nesuglasica na terenu prilikom suđenja. Oni su otvoreno navijali za domaće, a ja sam sudila korektno, tako da me to lično jako pogodilo i naglo ohladilo. Ali, iako su navijali za domaće, pobijedili su gosti, a ja sam si tad rekla da više nikad neću izaći na utakmicu. I tako je zapravo i bilo. Nedavno su me zvali iz Begovače, tamo ima ženski klub i htjeli su da im sudim, al ja sam odbila.
Danas ste poznati kao veliki borac za prava životinja. Zapravo ste i predsjednik Udruženja « Pravo na Život «
Šta nam možete reći o tom dijelu života i toj drugoj velikoj ljubavi?
- Moji roditelji i ja uvijek smo imali životinje. I kao dijete uvijek sam se borila za njih i danas to radim i jednostavno volim . Tako da je bilo problema kada dođu šinteri da ubijaju pse i mačke. Preživljavala sam u to vrijeme velike traume radi toga i zaklela sam se već tad da ako bogda ikad u životu budem u prilici da pomažem životinjama, da ću učiniti sve za njihovo spašavanje. Tako da sam 2000 i 2001 počela sa realizacijom. Organizovala sam transport pasa "lutalica" sa područja Distrihta u Tuzlanski humani Azil za pse , koji je u to vrijeme tek bio oformljen. Znala sam da bi spasila psa u to vrijeme unajmiti taxi za prevoz životinje. Moju ideju i rad ubrzo su podržali i drugi građani pa smo 2002. osnovali Udruženje čiji sam danas predsjenik.Već tada smo počeli lobirati i tražili smo od Vlade da se preusmjere sredstva namjenjena ubijanju i odstrelu pasa, što je tada godišnje iznosilo 18.000 KM. Mi kao Društvo za zaštitu životinja smo tražili samo 6000 KM a za ostatak smo sami tražili sponzore.
U međuvremenu se ispostavilo da se u Brčkom za pse "lutalice" namjerava izdvojiti gotovo cijeli milion maraka, za izgradnju Azila za pse sa svim pratećim objektima, zgradom uprave i ostalo. Tako sam uvidjela da se radi o nekim neobičnim procentima, o nečem što zapravo ima sasvim drugu pozadinu.Te slutnje su se i potvrdile, pokazalo se šta je bio cilj na terenu. Na tako postavljenu scenu u Brčko je po potpuno namještenim neopravdanim okolnostima, koja su javnosti dobro poznate nastupila Organizacija iz Novog Sada, koja
istovremeno u Novom Sadu bez i malo uznemirenosti, hladnokrvno, posmatra dva godišnja odstrela pasa "lutalica".Što jasno potvrđuje cilj njihovog angažmana u BiH tj. Brčkom . Svima je bilo u startu jasno zbog čega su oni došli u Brčko.
Sve je tim još uočljivije jer ne pokazuju interes za Bijeljinu gdje se preko lokalne BN televizije redovno najavljuje česti odstreli pasa "lutalica". Brčko im je puno draže iz drugih, finansijskih, razloga .
Naše članove u Brčkom doslovno boli činjenica što većina zvaničnika Brčko Distrikta tvrdi da je ta Organizacija iz Novog Sada dobila ovlasti kroz tender koji nije nikad bio objavljen.Mi smo se pojavili na javnoj ponudi Vlade, gdje je nadležnost dobilo Brčansko kinološko društvo, a ne bilo kakvo udruženje iz Novog Sada oni se nisu ni pojavil. Tom prilikom ponudjena sredstava su bila nedovoljna za bilo koga . Nama je dobro poznato da ima i kojekakvih ljudi kojima su životinje samo paravan da bi živjeli na visokoj nozi.
Sve pomenuto bilo je povod i za najavu samospaljivanja pred Uredom OHR-a u Brčkom. Jete li uistinu namjeravali taj čin, i šta Vas je navelo da odustanete od protesta?
Da, jesam namjeravala sam jer smo dugo pripremali teren, educirali , lobiralii i javnost i vladu. Prije nas u Brčkom psi nisu nikog uopće zanimali niti je bilo ko vodio računa o njima osim nas. Tek kada je Vlada izdvojila iz proračuna sredstva za rješavanje dugogodišnjeg problema pasa u Brčkom , počeli su se javljati zainteresovani za pse, uglavnom iz finasijskih a ne etičkih razloga . Mamac za mnoge je bio budžet Brčko Distrikta.
Taj mamac je razorno djelovao na raznorazne probisvijete, kako na domaće tako i na inostrane, koji nisu mogli bez nečije pomoći tako jednostavno se uključiti u našu okolinu na način da imaju zakonsko uporište i da pritom nikom ne odgovaraju za sve ono što uzmu.
- Kako danas svi vidimo u Brčkom pokupili su novac građana ali ne i pse, koji i dalje lutaju ulicama tražeći spas. Naravno izuzev onih 118 pasa koji su spašeni i koji su imali sreću da našim zalaganjem članova Društva "Pravo na život" budu prebačeni u tuzlanski azil za pse.Da bi ih spasili zadužili smo se i kod naših prijatelja u Tuzli . Naše Udruženje nema sredstva ni za telefon platiti, čak nemamo u današnje vrijeme ni osnovnih tehničkih uslova za rad društva.PC je za nas samo san jer sve što imamo ulažemo u spas životinja . Trenutno radimo na sterilizaciji mačaka. Uradili smo operacije na 26 reproduktivno sposobnih, tako da smo spriječili rađanje novih neželjenih mačića . Znači prosječeno 104 nova mačića u Distriktu neće nikom biti na duši.
Sve operacije sterilizacije radimo u Domaljevcu, jer je najpovoljnije, iako i tu treba izdvojiti sredstva za prevoz.Prioritet nam je nekakav korišten automobil u voznom stanju.
Strahovito nam je teško, jer mnogi vrše stalni pritisak na nas da bi ugasili rad našeg Udruženja "Pravo na život" jer smo svojom iskrenom željom i radom mnoge navodno povrijedili zato jer smo upirali prstom u nepravdu. Do sada smo sve strpljivo podnosili. Još uvijek se nadamo da nismo sami i da će neko naći razumjevanja i za naš rad i da će nam pružiti neki vid podrške, bilo moralne ili materijalne .
Naš žiroračun je Nova Banka
Udruženje Pravo na život Brčko 555 – 003-01035274- 86.
Pored svega našli ste vremena i za uređenje dvorišta, tako da je bilo jedno od najljepših? Kako nalazite vrijemena i volje za sve to?
-Pa za mene mnogi kažu da sam svestrana žena, jer volim sve i trudim se. Jednostavno je to jedan vid relaksacije , ukrašavanje dvorišta raznim školjkama, neobičnim kamenčićima . Volim cvijeće i trudim se. Da treba puno vremena i volje, ali ja sam jednostavno takva, i svoje unutrašnje stanje uspijem da prenesem na teren i eto rezultati su tu pred Vama .Nagrada za najljepše uređeno dvoriste u Maoči. Nadam se da će ove godine biti i u Brčkom. Radim na tome.
I za kraj Vaš životni moto?
-Moj životni moto nije neka posebna fraza ili rečenica. Jednostavno meni su uvijek bile bitne neke stvari, a to je vjerovanje, poštenje i upornost. Držim se toga u svim situacijama, i kad je teško oslanjam se na to da će doći vrijeme da se svedu svačiji računi.
To je to što mi daje snage i volje za dalje.
INFO NOA |
