Hordašenje je psihijatrijsko oboljenje o kojem se malo zna u javnosti. Hordašenje životinja je jedan od težih oblika zlostavljanja životinja prenosi se kontaktom sa oboljelim hordašom. Ova bolest je sve prisutnija u BiH o njoj se vrlo malo zna, nju niko ne sprječava već potencira iz razloga nefunkcionisanja institucija nadležnih za humano zbrinjavanja napuštenih životinja.
Cjepivo protiv hordašenja životinja nije otkriveno!
Društva za zaštitu životinja razmatratraju ovu opaku boljku ukazujući na pojavu simptome stanja i posljedice. “Hordašenje” je manifestacija psihijatrijskog poremećaja koji je poznat kao “Diogenov sindrom”. Radi se o sakupljanju stvari ili životinja do broja koji ugrožava njihovu dobrobit i život. Prikupljanje životinja od strane takvih osoba koje ih drže u velikom broju u skučenom prostoru bez dovoljno hrane i vode u nehigijenskim uslovima bez neophodne njege, bez veterinarskog nadzora i liječenja. To je zapravo posebnan oblik zlostavljanja životinja koji nema ništa zajedničkoga sa načinom rada društava za zaštitu životinja koja upravo žele ukazati na ove neželjene pojave i sve veći broj grupa ljudi koje preferiraju takva rješenja.
Zatočenici “ljubavi” – žrtve hordašenja
Najuznemirujući aspekt hordašenja je psihološko sljepilo neuviđajnost, nesposobnost sagledavanja realnosti onoga, šta i kako rade i u kojim uslovima žive. Generalno gledano ‘hordaši’ nemaju nameru da budu svirepi i ako su uslovi u kojima drže životinje ponekad i gori od same svireposti. Ovaj oblik mučenja životinja "ljubavlju" vremenski ubija svoje žrtve iz tzv. ljubavi. Zlostavljanje se svodi na nesvjesno uskraćivanje osnovnih fizioloških potreba vrste što ovaj tip mučenja svrstava u sindrome, a takve ljude u mučitelje životinja najgoreg tipa.
U razvijenim zemljama u kojima se o ovoj pojavi vodi više računa, stanari zgrada ili komšije kontaktiraju nadležne usljed hordašenja ili zlostavljanja životinja, tu su uključeni i socijalni radnici. Ponekad se dogodi da se stariji “hordaši” razbole. Rijetko sami “hordaši” potraže bilo čiju pomoć. Naravno tad izbija medijski skandal. Kako, zašto, koliko? Da tada se te životinje humano trajno zbrinjavaju u prihvatilišta s mogućnošću posjete bivših vlasnika "hordaša" što je dio terapije te se životinje ne "eutanaziraju" kao što je nažalost slučaj u BiH.
“Hordašenje” je sve češća pojava na zapadu, a i u većini zemljama u tranziciji što je istovremeno i poseban kažnjiv oblik zlostavljanja životinja bez obzira što spada u područje socijalne patologije. Hordašenje je klasifikovano kao psihijatrijsko oboljenje. U većini zemalja zakonodavac je zaštitio životinje od ovog sindroma "ljubavi" .
Četiri kriterija upućuju na hordašenje:
-držanje ogromnog broja životinja;
-nemogućnost obezbjeđivanja osnovnih potreba u ishrani, veterinarskom nadzoru, smeštaju i održavanju higijene;
- neprepoznavanje i nepriznavanje da se radi o zlostavljanju životinja;
- “hordaš” ne može da se obuzda u ponavljanju takvog ponašanja.
Mačke su najčešće žrtve hordaša, ali to mogu biti i druge životinjske vrste: psi, ptice, kunići ili čak konji – praktično sve vrste životinja. Statistički promatrano 70% hordaša su žene, većinom osobe treće životne dobi, i recidiv je skoro pravilo.
Neki hordaši su sociološki indiferentni prema bilo čijim potrebama bilo to da se radi o ljudima ili životinjama oni su vođeni potrebom da sakupljaju i kontrolišu životinje. Ponekad hordašica svoju “kolekciju” naziva azilom za životinje Troškovi održavanja i nemogućnost brige o svim tim životinjama pogoršavaju situaciju ali hordašica poriča da je njen “azil” postao “kuća strave”. Hordašica uporno potencira svoju neizmjernu “ljubav” prema životinjama i vjeruje da je njenim životinjama u suštini žrtvama kod nje bolje nego bilo gde drugdje. Često i sami hordaši žive u smeću, mokraći, izmetu i prljavštini, oponašajući žrtvu poput njihovih životinja štićenika. U poslednje vrijeme latentno hordašenje se prenosi i na elektronske medije tako da sve ćešće imamo priliku uočavati razne pojedice i grupe tipične primjere koji svojim postupanjem upravo upućuju na ovaj vid hordaške pomoći životinjama u BiH.
“Hordašenje bilo kojeg tipa nema veze sa humanošću radom no kill azila, prihvatilištem ili skloništem za životinje, ono ne može i ne smije biti izjednačeno sa legitimnim nastojanjima da se pomogne životinjama. Ono ima veze sa ljudskom potrebom da gomila i kontroliše životinje i ta potreba se nadređuje potrebi samih životinja.
Posljedice hordašenja po životinje
Hordaši bez izuzetka, životinje drže u prljavštini, prenaseljene, gladne, bolesne, prekrivene buhama i drugim ekto i endo parazitima, životinje na koži imaju upale i ne liječene rane, životinje bez njege su i nesocijalizovane usljed užasnih uslova odrastanja i držanja. Neke neliječene rane na njima su tragovi borbi i napada drugih životinja u skupini. Infekcije očiju i bolesti kože su posljedica prenaseljenosti životinja u skučenom prostoru. Životinje koje tokom svog zatočeničkog života nisu nikada očešljane, ošišane ili okupane, imaju oštećenja krzna i kožna oboljenja. Životinje koje su zatvorene u kavezima često imaju rane na šapama usljed stajanja na mreži ili betonskim podlogama u sopstvenim izlučevinama. Nedovoljno kretanje povlači deformacije nogu, prerasle kandže ili nokte deformisane šape i oslabljene mišiće životinja koje pokazuju simptome opšte slabosti. Ptice uglavnom imaju oštećene noge i perje te trajne posljedica stresa. Neke od životinja u vlasništvu hordaša nisu ni jednom takom svog života šetale ili trčale po travi ili zemlji te njih po spašavanju tek treba učiti hodati.
Posljedice hordašenja po društvo u cjelini
Razvijena društva u kojima se vodi računa o ovoj pojavi kao i organizacije za zaštitu životinja, dobijaju odjednom veliki broj životinja koje treba zbrinuti. Nevakcinisane u glavnom bolesne životinje hordaša su opasnost i za ostale životinje u prihvatilištu kao i za ljude koji se bave zaštitom životinja u praksi. Nesocijalizovane životinje bez iskustva o vanjskom svijetu su višestruka opasnost jer iz straha mogu da napadaju i nanesu povrede drugim životinjama i ljudima. One ne smiju ići u udomljavanje odmah po preuzimanju i bez predhodne obrade i socijalizacije.
Kod nas, na žalost, uopšte ne postoji ni želja nadležnih da se pozabave ovim problemom. Radi ko šta hoće i šta mu se svidi i šta misli da zna, od uzgajivača rasnih pasa pa nadalje, uzgaja, prodaje, udomljava šintera ko stigne i kako hoće, niti se primenjuje Zakon o veterinarstvu a ni Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja BiH – ma koliko god felerični bili ipak je jasno da svaka opština je dužna da na svojoj teritoriji MORA da ima azil za smeštaj životinja bez poznatog vlasnika. Ako još samo pomenemo nefunkcionirajuće inspekciske službe, kolaž stanja je recimo pri kraju naravno ne smijemo zaboraviti na građansku svijest kao najveći problem. Nepostojanje odgovornosti vlasnika i svjesti kod velikog broja imaoca životinja što je "motor" stanja koji se ne gasi. Vlasnici pasa i mačaka nemaju zakonsku obavezu da kastriraju/sterilišu pse i mačke te mirne duše štancaju potomstvo budućih jadnka beskućnika nastalih uglavnom njihovom nekažnjenom nebrigom. Ti isti svake godine nekažnjeno izbacuju na ulice čitava legla pa čak i odrasle ženke skupa s njihovim neželjenim potomstvom. U takvim oklnostima nerealno je očekivati od postojećih malobrojnih i nikako finansiranih udruženja i organizacije za zaštitu životinja da na human i jedino ispravan način riješe ovaj problem koji egzistira zahvaljujući nesistematičnosti djelovanja službi koje imaju čisto profitni pristup problemu.
SAD su 1997. godine osnovale posebnu organizaciju koja se bavi problemom hordašenja, HARC (the Hoarding of Animals Research Consortium, Tufts University - Boston, Massachusetts). Imaju istraživače i volontere iz različitih oblasti: veterinare, socijalne radnike, policiju, advokate, psihijatre itd. Više informacija možete naći na sajtu Advocacy for animals.
Činjenica je da će odgovoran imaoc životinja svojim ljubimcima pružiti sve što im je potrebno i u skladu s propisima, kod “hordašenja” to nije slučaj. Hordašenje je društveno opće prihvaćeno zlo koje nanosi ogromnu štetu ukupnoj zajednici, a životinjama patnju i smrt i s tim se moramo suočiti na svim nivoima ako želimo pomoći i životinjama i sebi kao odgovornim vlasnicima naših kućnih ljubimaca i zajednici u cjelini. Hordaši nemaju svijest o tome da životinje koje su prikupili, kupili, uzgojili i drže u uslovima paćenika i da one trpe njihovu "ljubav". Oni su čak ubjeđeni, a ubjeđuju i druge da oni pomažu i spašavaju životinje, dok one doslovno umiru pred njihovim zasljepljenim očima. Jasni primjeri hordašenje se nude u kinologiji gdje životinja postaje puki objekt i sredstvo trgovine i ličnog interesa. Hordašenje čak kod nekih započinje iz dobre namjere da bi spasili prekobrojne u leglu, neprodane iz uzgoja ili već napuštene životinje s ulice. Spas od lakomih lovoubica ili šintera koji se maskirani u higijeničare glume humanost u službi grada, ovo bezpoštedno ubijanje životinja po naseljima i gradovima u regionu uvod je u stanje koje je mnoge senzibilizirane humane građane dovoelo u poziciju skupljača životinja, a što je nerijetko završavalo potpunim hordašenjem. Hordašenje u BiH niz godina pospešuje generalna opšta situacija gde na nivou opština ne egzistira human način zbrinjavanja napuštenih životinja. Institucije kojima je povjeren ovaj posao se ne usavršavaju decenijama ne prate nove metode rada koje su već dale potvrđene i provjerene rezultate u svijetu.
Nažalost u BiH donošenjem Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja upravo su širom otvorena vrata profitnom obliku hordašenja pojedinaca i to na najgori način, jer u pozadini nastojanja jednog broja ljudi za otvaranjem i održavanjem azila za nezbrinute životinje krije se upravo taj psihijatrijski poremećaj. Daleko od toga da se svim ljudima koji imaju već postojeće azile ili imaju namjeru da ih otvore može pripisati ova dijagnoza – ali u tom slučaju valja nam biti na oprezu. Prije svega, zaista odgovorne i mentalno zdrave osobe svjesne su limita u pogledu preuzetih obaveza. Znaju za koliko životinja mogu preuzeti odgovornost u okviru propisa o i koji je kapacitet prostora kojim raspolažu. Često u štampi pominjan azil za 50 pasa barata sa tri puta većim brojem životinja. Inspekcije se ponašaju poput (ne čujem,ne vidim,ne govorim) U ovim slučaju profitnog hordašenja nije poenta u tome da se životinje zgomilaju na malom prostoru iz sažaljenja skupljača već iz dobiti higijeničarske bratije u azilu, zar to nije neodgovorno za jedan gradski azil pa i one koji ga finansiraju?! Posljedica takvog nastojanja je da će takvim ljudima ubrzo ponestati prostora i hrane za životinje kao i novaca za njihovo liječenje i intervencije, pa tako često možemo čuti apele za pomoć s raznih strana, a i kroz medije, ovom ili onom azilu ili mini-zoo vrtu, u kome životinje umiru od gladi potrebna pomoć grada ili donacija ili brzo čak kao krajnja solucija udomljavanje bez bilo kakvih popratnih informacija i potvrda o stanju životinja.
Teško je za prihvatiti da iza ovih svih poziva stoje svjesni i odgovorni pojedinci i grupe dobrih namjera s prvenstvenim ciljem pomoći životinjama. Moramo biti svesni da u našim uslovima djelovanja bez podrške institucija ne možemo preuzeti odgovornost za sva draga nam bića unesrećena na bezbroj neljudskih načina te da je nemoguće udomiti sve pse, mačke i druge životinje dok god ima onih koji će ih i dalje neodgovorno izbacuivati na ulice u kante i kontejnere, napuštajući ih na pustim mjestima uz rijeke i po šumamarcima gde one počesto stravaju od lovaca, otrovane, povređene, raskomadane unakažene bez i malo dostojanstva. Sve ćešće životinje stradavaju i kao žrtve sadista i mačo maloljetnka. Nažalost u BiH takvih je još uvek mnogo više nego zaštitnika životinja i njihovih staništa. Da još uvjek ih je mnogo više na svim razinama i same vlasti nego onih svjesnih humanih ljudi koji uviđaju koliko su pogubne posljedice ljudske destrukcije.
Osnovni način djelovanja kroz nastavu etike i humanizirajući drušvo sistemom školovanja nije ni na vidiku u BiH. Dosljedna primjena krnjeg nam Zakona o zaštiti i dobrobiti BiH, čeka neka bolja vremena u ladicama činovnika, tako da će izgleda proći još mnogo vremena dok se nešto značajnije ne pokrene, a ova ubrzana predproljetna izborna dešavanja u poslednje vreme baš ne idu u prilog poboljšanju situacije po pitanju zaštite životinja.
Onda šta možemo i šta trebamo uraditi po principu “Misli globalno – djeluj lokalno”. Uradićemo, postavljajući si pitanje, prvo sebi, a i Vama. U stvari pokušajte odgovoriti: Da li i Vi spadate u osobe oboljele od Diogenovog sindroma i utičite li na vaše poznanike, prijatelje, kolege, rođake i sve ostale o potrebi humanijeg odnosa prema drugim živim bićima? A sve u cilju stvaranja boljeg humanijeg svijeta u kojem tek treba da živimo – jer sve što njima radimo, sebi radimo! Sva živa bića su u vezi, povezana su planetom Zemljom po kojoj hodamo i na kojoj i od koje živimo. Ona je neka vrsta živog entiteta, i sve loše što radimo, bilo kom živom biću - sve nam se vraća i pri tome uništava cijelu ovu prelijepu nam zajedničku Zemlju...
