Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni bavi se tematikom lova u BiH, zaštiti životinja i razjedinjenosti Lovačkog saveza u BiH, a donosi i nekoliko savjeta o ponašanju u lovu
Nema inventure životinjskog svijeta. Puca se na sve što se kreće na četiri noge. Lovački savez Bosne i Hercegovine je razjedinjen. Lovačka društva su družine koje okupljaju sve muško stanovništvo u seoskim mjesnim zajednicama u Bosni i Hercegovini i susjednoj Srbiji. Seosko i prigradsko stanovništvo ne interesiraju aktivnosti rijetkih lokalnih sportskih klubova, još rijeđih kulturno-umjetničkih društava i tamburaških orkestara… Samo u Federaciji Bosne i Hercegovine evidentirano je preko 60.000 lovaca. Zaboravljena je osnovna zadaća brojnih lovačkih društava, a to je evidentiranje, čuvanje i briga o životinjama. Jedinstveno mjesto u ovome trenutku u Bosni i Hercegovini, na kojem je zabranjen lov i postoji samo foto-safari, je Park prirode Hutovo blato, u kojem je zaposleno dvanaest lovočuvara. Ptica nema ili ih ima vrlo malo, jer su zaštićene samo u strogo kontroliranoj zoni Parka prirode.
Zbog loše kontrole lova i ribolova, nedorečenog zakonskog okvira kojim se regulira oblast lova (posebno oblast zaštite ptica), Bosna i Hercegovina predstavlja crnu rupu u kojoj razmjere ove vrste kriminala možemo samo nagađati. Glasnogovornik hrvatskog MUP-a gospodin Zlatko Mehun je svojevremeno upozorio da krijumčarene ptice i velike pljenidbe ulova dolaze ili su iz Bosne i Hercegovine. Krijumčari su uglavnom strani državljani. Za nadati se da će strahovi od tzv. ptičije gripe smanjiti ovu vrstu kriminala u Bosni i Hercegovini. Planininom valja pažljivo gazdovati. Život planine uzmiče od čovjeka u sve teže i više prostore, koji ne omogućavaju opstanak divljači, i život nestaje.
Umjesto divljačkog pucanja po planinama, šumarska i lovna društva treba da grade hranilice za divljač na višim dijelovima planina. Samo smrtna glad može natjerati zvjeri iz planine da silaze u sela.
Zimski period pokazuje lošu organiziranost državne i lokalnih civilnih zaštita, kada mnoga sela zavijana snijegom stradavaju odsječena od svijeta. Šta onda reći o brojnim lovačkim društvima koja ništa ne čine na spasavanju svoje divljači, ne pripremajući na vrijeme hranilice na planinama i ne iznoseći hranu u vrijeme velikih snjegova.
U Bosni i Hercegovini preko trideset godina nije izvršena inventura životinjskog svijeta. Mnoge životinjske vrste su potpuno nestale, neke zauvijek, a neke će trebati u sretnija vremena koja dolaze, naseljavati. Na planini Visočici je prije rata živjelo oko 2.500 divokoza, a danas nema ni jednog primjerka. Divokoze su (po izjavi seljaka iz sela Grušća) odstreljivane i iz helikoptera od strane vojnika SFOR-a. Stanište divokoza je sačuvano u neprohodnom kanjonu rijeke Rakitnice, ali nema podataka o broju primjeraka. Slična je situacija i na Prenju. Mnogi štampani mediji imaju priloge o prirodi i lovstvu i često objavljuju priloge o sretnim lovcima koji su poslije duge hajke ustrijelili rijetku divljač. U Hrvatskoj ko ustrijeli vuka odgovara krivično, a ako je zvijer nanijela neku štetu, nadoknadu vrši država. Valja reći da u praksi, država Hrvatska izbjegava platiti rijetke odštete čobanima.
U Crnoj Gori je napravljena inventura životinjskog svijeta (1999. godine) na osnovu koje je donesena odluka da je 600 primjeraka vukova optimum, te da je dozvoljen samo tzv. higijenski odstrel.
Brojnost vukova i šakala u Bosni i Hercegovini je nepoznata i očigledno je potrebna kompetentna ekološka studija, koja će procijeniti broj te divljači u slobodnoj prirodi.
Vuk je težak od 18 do 38 kg. i dug (zajedno sa repom) oko 140 cm. Životni vijek u prirodi mu je oko 17 godina. Boja krzna mu je od sive do žučkaste i mijenja se ovisno od godišnjih doba i spola. On živi u čoporu od 4-6 jedinki na prostoru od 200-300 kvadratnih kilometara. Vuk je svaštojed koji se hrani divokozama, divljim veprovima ili divljim ovnovima, ali ne napada male životinje kao glodare, ptice ili insekte. Dešava se da uljepša svoj obrok šampinjonima ili divljim bobicama. Od domaćih životinja vuku su najčešći plijen psi i ovce.
Šetač ne treba da strahuje od vuka koji planski bježi od čovjeka. Uostalom, već čitav jedan vijek nije se desio ni jedan incident u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Dakle, nema opasnosti za čovjeka. Nećete se igrati Crvenkapice. Razdoblje uništavanja vukova je prošlost u civiliziranom svijetu. U Hrvatskoj se smatra ugroženom vrstom i od 1995. godine, je strogo zaštićen. Potrebno je suštinsko mijenjanje stava ljudi prema vuku, da bi mu se osigurao opstanak. Vuk u Francusku dolazi iz Italije u kojoj ima oko 450 primjeraka. Početkom osamdesetih godina, primijećen je jedan prema Cuneoa u blizini masiva Mercantour. Jedan čuvar-posmatrač (garde-moniteur) iz Nacionalnog parka Vanoise (Francuska) primijetio je 1992. godine, po prvi put životinju između dolina Tinee i Vesubie. Za razliku od susjednih zemalja vuk u Bosni i Hercegovini je proglašen nepoželjnom štetočinom i lov je na njega otvoren tokom cijele godine.
Smeđi medvjedi su kroz historiju uništavani i cijenjeni. U stara vremena su smatrani nepoželjnima i to je uzrokovalo njihov nestanak u cijeloj zapadnoj Evropi. Danas je postojanje medvjeda znak da su šume visokog kvaliteta. Medvjedi su simbol bogatstva prirode, kojima lokalna vlast može povećati tržišnu vrijednost svih svojih proizvoda, od poljoprivrednih do rukotvorina i turizma.
Medvjedi se kao svežderi hrane biljkama i životinjama (bobice, tvrdi plodovi, kukci, beskičmenjaci, te lešine; rijetko napada i stoku). Ipak su pretežno biljojedi i raznosači neprobavljenih sjemenki po širokom prostoru svoga kretanja (100-300 km2).
Medvjedi se nazivaju «krovnom vrstom» i za život trebaju velika i mirna područja. Mogu doživjeti i do 20 godina.
Pravila ponašanja u staništu medvjeda
Ne hraniti medvjede (svo organsko smeće ponijeti sa sobom da ne privlači medvjede); Ne prilazite medvjedu, niti bježite od njega (promatrajte iz daljine, a u slučaju nenadanog susreta nemojte bježati, nego samo dajte mjesta da se medvjed povuče). Bježanje može izazvati medvjeda; Nemojte iznenaditi medvjeda (budite dovoljno glasni da vas medvjed može čuti na oko 30 metara).
Ne dozvolite da se medvjed osjeti ugroženim i da kao jedini izlaz vidi aktivnu odbranu, posebno ako je sa mladima. U familiji pasa u Bosni i Hercegovini nalazi se vuk (Canis lupus), ponekad šakal (Canis aureus) i kao najbrojnija lisica (Vulpes vulpes). Pred potpunim istrebljenjem lovom i krivolovom su izuzetno korisne životinje jazavac (Meles meles), vidra (Lutra lutra), kuna zlatica (Martes martes), tvor, hermelin, lasica (zbog skupocijenog krzna).
Visokoplaninski predstavnici glodara kao što su mrmot (Marmota marmota) i snježna voluharica, su vjerovatno potpuno zauvijek nestali iz familije sisara u našim krajevima.
Reliktna voluharica se još uvijek viđa samo na Trebeviću.
Teško je ugrožena i jelenska divljač sa Dinarida, koja je po kvaliteti trofeja na prvom mjestu u svijetu. Ipak jelen (Cervus elaphus), srna (Capeolus capreolus) i divlja svinja (Sus scrofa) su danas najrasprostranjeniji na području Bosne i Hercegovine.
Kao prava prirodna rijetkost i vrijednost u planinskim šumama, zbog bezobzirnog tamanjenja, danas je veliki tetrijeb (Tetrao urogallus) i jarebica.
Umjesto pomoći u spasavanju zavijanih ljudi i divljači dnevni listovi često objavljuju vijesti o ulovu sretnih lovaca.
Iskusni lovac S.T., kako prenosi jedan dnevni list, u društvu sa lovcem E.I. među dosadašnje trofeje upisao je i risa koji spada među prave kapitalce.“ Ris je pobjegao na drvo od moga psa i morao sam dva puta pucati da bih ga ubio. Risovi su inače velike štetočine i pravi pomor za srne i zečeve“ !? Do sada sam u životu ulovio desetak risova !!!»- kaže sretni lovac.
Primjer drugi lovac A.J. iz Gračanice, loveći patke na rijeci Spreči, ubio je vidru tešku 15 kg !!! „Bio sam iznenađen, jer se smatra da vidre nema na cijelom ovom regionu, ali se nisam zbunio“– kaže sretni lovac !?
Autohtoni ris sa Dinarida je još 1903. godine istrijebljen. Zadnji ostaci Dinarskih risova preživljavaju još u divljim planinama Makedonije i Albanije.
Nakon što su 1973. godine, u Kočevju, u Sloveniji, ispuštena 3 para koja su unešena iz slovačkih Karpata, risovi, strogo zaštićeni, su se proširili na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta, tzv. reintrodukcija, je bila najuspješnija od svih provedenih u Evropi.
Ris je u Hrvatskoj strogo zaštićen od 1982. godine. U Hrvatskoj je od 1972. godine vidra trajno zaštićena, ali joj porast populacije ograničava gubitak staništa.
Zahvaljujući donaciji Njemačke, Udruženje šumara, inžinjera i tehničara – UŠIT provelo je projekat reintrodukcije dabra u Bosni i Hercegovini. Projekat se proveo na teritoriji općine Donji Vakuf.
Dabar je inače u našim krajevima istrijebljen prije 120 godina, zbog skupocijenog krzna i ljekovitog mošusa. UŠIT sprema i reintrodukciju Malog tetrijeba (Lyrurus tetrix).
Divljoj mački (Felis silvestris), izvjesno je, prijeti potpuno izumiranje.
Ptice pjevačice i sisari bubojedi (ježevi, krtice, rovčice, slijepi miševi…), su najkorisnije životinje, koje unište više insekata nego što to može da učini čovjek, sa svom svojom tehnikom. Krupne ekološke promjene, nastale negativnim djelovanjem čovjeka na prirodu, prouzrokovale su nestajanje ili pravu prirodnu rijetkost mnogih životinja u Bosni i Hercegovini.
Lovačko društvo «Miljevica» iz Kladnja za lov nudi medvjeda, srnu i, kako sami kažu, u Bosni rijetkog Velikog tetrijeba (Tetrao urogallus). Lovačka organizacija «Krušćica» iz Viteza za odstrel nudi medvjeda, srnu i Velikog tetrijeba – gluhana. Lovačko društvo «Srndać» iz Jajca nudi takođe medvjeda, ali i vuka, kao i društvo «Srna» iz Ključa. Ali zato lovačka društva «Neretvica» iz Buturović polja, «Koznik» iz Konjica, «Rogatica» iz Krive Drage, «Sarajevo» iz Sarajeva… na repertoaru za odstrel imaju medvjeda, lisice, vuka, srne, divokoze, lještarke, kamenjarke, divljeg goluba, fazana, kune zlatice i bjelice, zeca,divlje mačke, risa, jarebice kamenjarke, šljuke, jazavca, tvora…
Sa zanimanjem pratim rezultate projekta “Indikativna karta Pan–evropske ekološke mreže u jugoistočnoj Evropi” koji je započeo u julu 2003. godine, a završio se u maju 2006. godine. Projekat je stvorio ekološku mrežu u jugoistočnoj Evropi i povezao je sa Pan – evropskom mrežom.
Koncept ekološke mreže je suprotstavljen tradicionalnom pristupu zaštite individualnih mjesta i teži uspostavljanju koridora između zaštićenih oblasti, koje mogu biti linijske, tzv “stepping stones” ili pejsažne, a koje će omogućiti vrstama da koloniziraju nove oblasti i da se slobodno kreću u potrazi za hranom i partnerom.
Valja napomenuti da Međunarodna unija za očuvanje prirode i prirodnih izvora (IUCN – International Union for Conservation of Nature and Natural Resources, 1948, Morgoes, Švicarska) i Svjetski fond za održavanje divljine (WWF – World Wildlife Fond, 1961, Morgoes, Švicarska) usko sarađuju na raznim projektima, kao naprimjer, na zaštiti i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta kojima prijeti istrebljenje.
