U POSJETI

MEDIHA MUSLIOVIĆ

NAŠ ŽIVOT POVEZAN JE SA SUDBINOM ŽIVOTINJA

Izvor: Gracija magazin 

Tekst: Elma Zećo

Mediha Musliović: "Krajnje je vrijeme da se tradicionalno primitivan odnos ljudi u BiH prema životinjama izmijeni i humanizira do granice mogućeg"
Okrutna stvarnost kojoj su izložene životinje u Bosni i Hercegovini motivirala je glumicu Medihu Musliović da se počne baviti njihovom zaštitom. Prije pola godine učlanila se u Udruženje građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjama SOS Sarajevo. "Odavno je jasno da je okrutnost nad životinjama samo trening za okrutnost nad ljudima", kaže Mediha

Glumica Mediha Musliović prije pola godine postala je članica Udruženja građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjama SOS Sarajevo. Na to ju je motivirala činjenica koja svjedoči o stalnoj izloženosti životinja okrutnom ponašanju ljudi. Pritom, kaže, ljudi nisu svjesni da je njihov život neodvojivo povezan sa sudbinom životinja, te prirode uopće. "Krajnje je vrijeme da se tradicionalno primitivan odnos ljudi u BiH prema životinjama izmijeni i humanizira do granice mogućeg. Prvi koraci su već napravljeni, no bit će ovo dugotrajan proces ako se uzme u obzir da je ovdje zaštitarstvo bukvalno nepoznanica. I da smo u zaostatku za zemljama koje su životinje shvatile kao svoj važan resurs, skoro 200 godina", govori Mediha.
O treningu okrutnosti Odavno je jasno da je okrutnost nad životinjama samo trening za okrutnost nad ljudima. Statistika dokazuje da je od 100 masovnih ubojica njih 96 u djetinjstvu mučilo životinje.
O mučenju mačaka U sarajevskom naselju Grbavica, tačnije u Ulici Aleja lipa, imamo djecu "kukuruza", kako se nazivaju, koja organizirano muče i ubijaju mace. O nasilju nad njima svjedoči i skorašnji slučaj s Bjelava, gdje su dvanaestogodišnjaci dvije mace svezali za drvo i ubili teškim kamenjem, dok su treću zaklali i potom bacili u kontejner.
Kada su ljudi došli na vrata djedu jednog od tih dječaka, on je rekao da mu se ne dosađuje. Pitam se šta raditi i s djecom i s djedom. Ako mace na miru ostavimo, same će se snaći. Ako ih uništimo, dobit ćemo pacove, a s njima, kako je poznato, stvari idu teže.
O nezbrinutim životinjama Ovaj problem akutan je u svim lokalnim zajednicama u BiH. I to ne od jučer. I bit će sve dok se ne primijene metode koje su se pokazale efikasnim u svim civiliziranim zemljama. Ne trebamo ništa izmišljati, dovoljno je samo iskazati dobru volju za primjenu tih metoda, koje su također humane, što je posebno važno. Ako bi iko trebao prednjačiti u sprječavanju okrutnosti prema bilo kome, onda bi to trebali biti bh. stanovnici, jer su i sami bili žrtve barbarizma.
Neshvatljivo je da ti isti ljudi čak finansiraju nehumane metode za rješavanje ovog problema. One nisu efikasne, nisu društveno opravdane, niti su religijski utemeljene.
O šinteraju Institucija šinteraja u BiH postoji još od Austro-Ugarske monarhije. Naša zemlja ostala je danas jedan od posljednjih bastiona morbidnih šinterskih metoda: ubij i samo ubij! Da je ubijanje neefikasno, pokazuju slike s naših ulica.
O sterilizaciji Poslije rata grad Sarajevo je imao priliku da prvi na Balkanu primijeni metodu "uhvati, steriliši i pusti", koju kao prvi korak za rješavanje problema viška populacije preporučuju Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetsko udruženje za zaštitu životinja. Dolazili su ljudi iz značajnih zaštitarskih inostranih organizacija nudeći da tu metodu primijene gratis, a njihov jedini uslov bio je da se te životinje kasnije ne ubijaju, te da im se omogući prirodna smrt (prosječni život psa lutalice traje od dvije i po do tri godine). Nažalost, nije bilo dobre volje od strane vlasti. Sve zemlje u okruženju počele su primjenu pomenute metode. Kod nas ima određenih pokušaja i pilot-projekata, ali će problem ostati nerješiv sve dok se u njegovom rješavanju ne angažiraju svi: od onih koji to moraju legislativom omogućiti, pa do onih koje treba osposobiti da zadatak na terenu stručno realiziraju.
O psećim traumama Poznajem vlasnika jednog psa kojeg su šinteri namamili i izveli iz dvorišta obiteljske kuće kako bi ucjenom naplatili krvarinu. Psi koji prežive susret sa šinterima nisu više oni psi koji su nekad bili. Dovoljno je samo to što žive pse transportiraju zajedno s već na licu mjesta ubijenim. Psi koje šinteri odvoje za ubijanje natrpani su jedan na drugog, u uskim kavezima, gdje drhte na način od kojeg se ludi, ili su ukočeni od straha. Zašto šinteri nikada nisu dozvolili da se snimi način kako oni to rade? Vjerovatno zato što kriju svoju sramotu, koja više nije samo njihova sramota, nego sramota grada Sarajeva koji ih finansira.
O gradu ugodnog življenja Sarajevo ima filmski festival koji je postao poznat u svijetu. Čini mi se inkopatibilnim imati u istom gradu crveni tepih i morbidni šinteraj. Da li je to moguće u LA-ju, Veneciji, Cannesu, Berlinu…? Ne! Ove godine je SOS bio spreman da predoči posjetiteljima SFF-a dešavanja u sarajevskom šinteraju, ali je odustao zato što ne želi nanositi ljagu gradu kojeg voli. Ukoliko se do idućeg festivala nešto radikalno ne promijeni - u pozitivnom smislu - organizatorima se već najavljujemo. I ne samo njima, nego većini organizatora manifestacija na kojima se Sarajevo predstavlja kao mjesto ugodnog življenja. Kulturni centar Evrope ne bi smio imati morbidni šinteraj. Također se spremamo da obavijestimo sve gradove pobratime grada Sarajeva ne bi li nam svojim uticajem pomogli da se to jedinstveno mjesto smrti nevinih zamijeni centrom u kojem će životinje moći na miru provesti ostatak života.
O odnosu pas-čovjek Pas je životinja koja je u stanju učiniti mnoge stvari za koje čovjek jednostavno nije sposoban. O njegovoj vjernosti i žrtvovanju do smrti izlišno je govoriti. S druge strane, mislim da je samo čovjeku svojstveno da na ljubav odgovori ubijanjem onog koji ga najviše voli. Pas će čovjeka napasti samo iz straha, ili ako je za to od gadova posebno istreniran. Pa i tada to radi iz ljubavi prema tom istom gadu.
O ubijanju u lovu Ako povučem paralelu, lov je isto što i mafijaška sačekuša. Kukavički, sa sigurne udaljenosti, toplo obučen sjedeći na čeki, i opremljen sofisticiranim oružjem, čekaš da ti žrtva dođe na nišan. Pritisneš i ubiješ. A koga si ubio? Medu, vuka, liju, zeku ili srnu. I postao ubica. A te životinje su samo bile u svojoj kući, išle svojim putem tražeći hranu, vodu ili se samo bezazleno igrale kako bi ovaj svijet činile ljepšim. U BiH, samo u RS-u je registrirano preko 20.000 lovaca. Ni u FBiH nije ih manje. Koliko ima naoružanih krivolovaca, to niko ne zna.
O vuku Kod nas je vuk van zakona jer napada stada ovaca, a svugdje je zaštićen. U evropskim zemljama skoro da ga i nema. Zaštićen je ako ni zbog čega drugog onda zbog uloge šumskog sanitarca. Valjda čobani u BiH očekuju da on umjesto njih čuva njihovo blago, a nije im ni na kraj pameti da promijene način svog primitivnog nomadskog stočarenja.

INFO NOA