Untitled Document

Poštovani/e,

Vjerovatno da do danas niste upoznali ni Fatu ni Marka. S njima ne možete popiti jutarnju kaficu. A tako su dragi i skromni da ih jednostavno ne smijemo zaboraviti.
Mi ćemo vam ih rado predstaviti i upoznam vas s njima. Vrijeme je da upoznate ovaj par koji svakodnevno promiče gradom pokraj vas i vaših ljubimaca krcatih konjskim snagama. Oni su u ustvari kao i svi mi dio životne svakodnevice na ulicama „megapolisa“ na Vrbasu. Fata i Marko godinama rade na uljepšavanju grada, rješavaju nas odbačenih mašina, bojlera, automobilskih i kojekakvih dijelova koji nam ne trebaju, a mogu se pretopiti (reciklirati) i ponovo postati nečiji omiljeni ljubimci.
Fata i Marko su zaslužili svu našu pažnju i poštovanje svojim dugogodišnjim radom.

Fata i Marko su ekološke sile koje na svoj posao kreću u cik zore. Njihov radni dan, počinje prije jutarnjeg pjeva prvih kočopernih pjetlova sa periferije obavijene jutarnjom izmaglicom i mirisima predgrađa.

Bilo ljeto ili zima njihov radni dan je svaki dan. Njihovi poslovni podvizi nisu teme novinskih i TV kuća. Oni rade tiho, bez buke, samo za dnevnu hranu i kao takvi su uglavnom nezapaženi. Samo još po nekad pokoje djete u prolazu zadrži pogled na njima i to je sve.
“Takva vremena”. Kažu neki, samo bez emocija, bez suosjećanja za bilo koga.

Fata je svoju užu specijalizaciju stekla dugogodišnjom radnom, praksom na auto otpadima, a Marko je svoj zanat za prikupljanje metalnog otpada sticao u gradu na teži i suroviji način uglavnom od ljudi sa margina društva.

Ponekad u tišini sa samog ruba sjećanja, dotaknu se u svojim mislima lijepih vremena iz rane mladosti. Tih bezbrižnih dana provedenih na zelenim mekim livadama rosom posrebrenjenim. U njihovim sjećanjima je zapis šaputanja brzaka smaragdno zelene rijeke.

Pa navru sjećanja ko bistre vode Vrbasa i bujica krene. Tad zažubori sav život u njima i njihovim ispaćenim tijelima. U tom času im oko samo zaiskri, zablista a sjetna romske pjesme iz daljine zaplovi tihacima, te pjesme , dušom pjevane u topla predvečerja, uz otvorene vatre. Vatre pune praiskonskog vječnog životnog žara, od kojeg se širi miomiris mladalačkih snova i golicav miris mladih pečenjaka, onako usput, brzo ubranih u njedrima donijetih tu sa ruba livade uz rijeku u sjenu vrba i oraha u malo carstvo dobrote. Sva ta milota je topotom konjsih kopita začinjena, i šarenim haljetcima protkana, podcikivanjima i smjehom garavih djevojčica urešena.

Zašto ta mlados u vječnoj igri vrhove plamičaka vatrenih jezika preskače uz bodrenje i žamor razdragane pićuladije, koja je igrom do slatkog premora dovedena, da već priliježu po toploj zemlji koja miriše, po večernjoj svježini pa ju osjećaju cijelim svojim bićem, crpeći je u sve svoje pore. Tu vječnu snagu zemlje koju mudro čuvaju kao zlatnu rezervu za povratak pod niske kroviće dragih im kućica uz rijeku, gdje ih čeka blaga majčinska riječ i topla večera, prije laganog utonuća u samo djeci svojstven prvi san pravednika, a tek tu se igra sama nastavlja.

U još šarenijim svijetovima, u kojim bosonoga kudrava dječica krupnih crnih očiju imaju sva bogatstva svijeta. Tu su oni dragi gosti. Svi su tu dobrodošli!
U svijet gde su rado prihvaćeni i niko ne pjeva pjesmice rugalice:
“Cigo migo digni rep pa pogledaj što si ljiep.”

Samo ta divna sjećanja, na ranu mladost Fatu i Marka drže. Taj tračak sreće taj plamičak sa ruba svijesti daje im vjeru u ljude u život i nadanje da nisu zaboravljeni i prepušteni alavoj nemani i njenoj bezgraničnoj proždrljivosti “Megapolisu” koji je progutao sve njihove posrebrene livade, popio smaragdnu rijeku, zagasnuo tihe vatre, zgromio trošne kućerke uz rijeku snova i ukrao miris pečenjaka.
Ne čuje se više ni topot kopita mlade ždrebadi u blaga topla predvečerja .
Fati i Marku, ostalo je još samo vjerovanje u onu od vječne igre slasno usnulu pićuladiju, krupnih bistrih očiju, da će ih jednom neko od njih jenog dana, povesti u njihov mali svijet dobrote .

Ova priča je pisana po istinitim događajima sa stvarnim imenima i likovima, ništa nije izmišljeno čak ni “Megapolis”. Fata i Marko su stvarni likovi i stvarno im treba odati najveće priznanje za njhov dosadašnji rad.
Jedino što ne znamo, da li Vi stvarno želite pomoći ovim bićima?

„Draga Fato dragi Marko ova pričica od koja Vam suze oči pripada u cjelosti vama. Nije nam cilj da bilo koga ganemo. Ona je tu da promijeni Vaše živote na bolje. Predugo se čekalo. Ona treba da pokrene vaše oslobađanje kao i preselenje na nove sočne livade, dalje od ,,Megapolisa” na mirne obale neke druge bistre zelene rijeke.

Društvo za za zaštitu životinja NOA Banja Luka uz ovu priču o Vama priredilo je i malo ugodno iznenađenje, skroman poklon. Ujedno Vam se zahvaljujemo na svemu što ste učinili i što činite za ovaj grad jer ste tokom svih proteklih godina prevezli na hiljade tona metalnog otpada. Zahvaljujući Vama nema više starih karoserija u rijekama, nema ni šporeta u šumama oko grada, nema ni komadića odbačenog metala po dvorištima. Još jednom vam veliko Hvala. Vi ste eko- heroji rada ovoga grada pa predlažemo da vam se što prije omogući miran život dostojan Vašim zaslugama
Vi ste ga davno zaslužili svojim radom na očuvanju prirode.