NOA u gostima kod Milana Spasojevića trenera jahanja 29.10.2008.
Autor: Stevan Mijić

JEDINI MOHIKANAC

Rođen 1965. Godine u Užicu. Tu je završio osnovnu i srednju školu. Aktivno se bavio fudbalom i bio jedna od velikih nada užičkoh fudbala. Milan voli da istakne da je svlačionice dijelio sa sada već poznatim svijetskim klasama kao što su Dragan Stojković Piksi, Robert Jarni.... No u tom periodu rat u Bosni je bjesnio i Milana  je dočekala mobilizacija nakon koje godinu dana  provodi  na ratištu. Nakon povratka iz vojske on zvanično odlazi iz Užica za Beograd odakle nakon kratkog vremena odlazi u Soko Banju kod majke gdje se po prvi put susreće sa konjima i gdje počinje njegova karijera.

KADA SE KOD TEBE PRVI PUT JAVILA LJUBAV PREMA KONJIMA?

Nakon povratka sa ratišta bio mi je potrban oporavak. Odlazim kod majke u Soko Banju gdje se psihički oporavljam i tada se zapravo, sticajem okolnosti,  po prvi put susrećem sa konjima.

KAKO JE DO TOGA DOŠLO?

Valjda je sudbina tako htjela da se upoznam sa jednim čovjekom  koji je tada  radio sa konjima u Soko Banji. Bio mu je potreban pomoćnik i ja sam pristao. Iako je tada moje znanje o konjima bilo jako malo, tačnije nikakvo, upustio sam se u tu priču. To mi jako dobro došlo zbog mog psihičkog stanja kojeg sam uz pomoć konja lakše prebrodio i tako ih i zavolio.

KO TI JE NAJVIŠE POMOGAO U UPOZNAVANJU SA KONJIMA?

Ja sam imao sreću da je moj prvi gazda kod kojeg sam radio bio čovjek koji je volio konje i znao mnogo o njima. Ja uvijek kažem i ponavljam da sam zahvaljujući njemu koji me je forsirao, uspio i da napredujem ali i da upoznam, može se reći, sam krem srpskog konjarstva. Imao sam sreću i priliku da upoznam jednog Sretena Kojevića Koju, čovjeka koji je legenda srpskog konjarstva. Tadašnji član reprezentacije Jugoslavije. On je jedan od osoba koja mi  je puno pomogla i usmjerila me ali i zarazila  da se malo dublje i bolje upoznam sa čudesnim svijetom konja. Takođe, ne mogu da zaboravim ni pokojnog profesora Nikolu Pejića koji me je uputu i naučio mnogo o ishrani konja, za koju mogu slobodno da kažem da je vještina i umjeće.

KADA SE PRVI PUT UKLJUČIJEŠ U KONJIČKI SPORT?

To je bilo opet sticajem okolnosti gdje je ergela Karađorđevo, u kojoj sam tada radio, u saradnji sa konjičkim klubom Čegar iz Niša počela da priprema konje za takmičenja. U tom periodu počinje sa radom i škola jahanja koja, doduše u malom broju, uspješno počinje da obučava nove mlade jahače.

ŠTA JE PO TEBI NAJBITNIJE KADA JE RIJEČ O ŠKOLI JAHANJA I ODNOSU PREMA LJUDIMA KOJI SE PO PRVI PUT SUSREĆU SA OVIM ŽIVOTINJAMA?

Po meni je najbitnije ljubav. Jer ako ne postoji ljubavi, nema ni rezultata. Za sve ove godine svoga rada naučio sam da procjenim ljude da li oni to stvarno vole i žele ili je upitanju samo hir ili moda.

KAKO TEČE JEDNA OBUKA MLADOG JAHAČA?

Pa u početku je najbitnije da se uspostavi što bolji odnos između njih i da se prebrodi strah, ako postoji. Dakle, jahač je od početka konstantno sa konjem. Od njegovg spremanja za trening, samog treninga i na kraju vraćanja i raspremanja. Već nakon nekoliko napravljenih  koraka situacija je znatno lakša i opuštenija i jahač sam, kada primjeti napredak, dobije elana da nastavi dalje. Međutim, javljaju se problemi kod prvih padova gdje jahač ako nije siguran u sebe i u svoju ljubav prema onome čime se bavi, odustaje. Često jahači u tim situacijama krive konje. Međutim, treba znati da konj nikada nije krv već da je do takve situacije došlo samo greškom jahača. Jako bitna stvar koji svi trebaju da znaju prije nego što počnu da jašu jeste da se čovjek treba prilagođavati konju i prihvatiti ga onakvog kakav on jeste, a ne konja prilagođavati sebi. Jedino tako, može se očekivati neki rezultat.

ŠTO SE TIČE KONJIČKOG SPORTA UOPŠTE. NA KAKVOM JE ON NIVOU KOD NAS, MISLEĆI NA REGION, I U SVIJETU.

Što se tiče regiona tu Hrvatska, Srbije i Slovenija definitivno drže primat. Na kraju bih rekao Bosna i Hercegovina u kojoj je ova vrsta sporta još u povojima, ali sa dobrom izgledima za budućnost.

Što se tiče svijeta. Svijet je daleko ali zaista daleko otišao u područiju konjarstva i konjičkog sporta. Ali to nije ništa čudno jer ako vam je dobra ekonomije, poljoprivreda, privreda, turizam biće vam sigurno dobar i konjički sport. Dobar primjer je jedna Francuska koja 70% svog budžeta pokriva upravo od konjarstva.Onda možete li zamisliti kakva je tu mašinerija uključena u taj proces. Pa da ne spominjem jednu Njemačku, Italiju, Englesku, Holandiju koje su velesile konjarastva i konjičkog sporta.

U SVOM POČETKU BAVLJENJEM KONJIČIM SPORTOM RADIO SI I SA GALOPERIMA. KAKVO JE TVOJE ISKUSTVU U TOJ DISCIPLINI.

U galopskom sportu sam bio više kao čovjek koji je brinuo o životu konja. O njihovoj ishrani, njezi i povredama, ali sam isto tako učestvovao u izvođenju konja na trku i tako da kažem ušao u samu srž galopskog sport. Tada sam zapravo i spoznao jako jednu lošu stvar, a to je da je u galopskom sportu konj samo jedna potrošna roba i sve što se oko toga dešava svodi se na novac. Zbog svih tih ružnih stvari ja sam napusti galopski sport i prebacio se na preponski koji je po mom mišljenju jedna prava gospodska disciplina i u kojoj jahač daje mnogo više pažnje i ljubavi jednom konju, koji to definitivno zaslužuje.

TRENUTNO RADIŠ U BANJA LUCI U KONJIČKOM KLUB PEGAZ. ŠTA DALJE? KOLIKO ĆEŠ JOŠ OSTATI OVDJE I KAKVI SU TVOJI DALJNI PLANOVI I ŽELJE ?

Kada sam krenuo u Banja Luku nisam znao šta me čeka. Ja nisam nažalost mogao da biram jer je kod mene situacija bila takva da sam morao da tražim neko novo rješenje  i našao sam ga upravo ovdje u Banja Luci. U početku je bilo jako teško i stidljivo. Ali vremenom se situacija popravila i sada je stanje jako dobro. Naravno da je to daleko od onoga kako bi to trebalo da bude. Želje su jedno a mogućnosti i realna situacija su drugo. Ali ako bih govorio o nekim željama to bi definitivno bilo da Banja Luka kroz neki period od 2-5 godina dobije jedan kvalitetan i prije svega respektabilan klub. Ja bih želio da ostanem ovdje još sigurno nekih 4-5 godina dok god ne postavimo neki domaći kadar koji će nastaviti da to i dalje vodi, a ja ću tada otći nekim svojim putem.

KOLIKO ĆEŠ SE JOŠ ONDA BAVITI KONJARSTVOM ?

U razgovoru sa svojom suprugom sam rekao da dok god budem mogao i imao mogućnosti da se bavim konjarstvom i da živim od toga to će trajati. Ali i ako to nekada prestane ljubavi  prema konjima sigurno neće nikada nestati. Jer kako kaže naš narod ''koga konj jenom udari repom čitav život ostaje pored konja''.

INFO NOA