NASLOVNA O NAMA MATERIJALI VIJESTI ARHIVA GALERIJA LINKOVI KONTAKT

 

WEB SEKCIJA
ZANIMLJIVOSTI
GALERIJA
ZAKONI I AKTI
TEME +
1. Lov
2. Krzno
3. Zatočeništvo
Bear Online Information System


 

NASLOVNA

DNEVNIK AKCIJE

Spašavanje Miljena
Bogdana Mijić voditelj projekta  Društva NOA
Rezime akcije:

Sradinom januara 2008 dobili smo prvu informaciju o medi Miljenu od beogradskog udruženja  Help Animals sa molbom da učinimo sve kako bi se ova životinja spasila ropstva i transportovala u francusko prihvatilište za životinje Refuge de i Arche. U trenutku prihvatanja obaveze da pribavimo potrebnu dokumentaciju za Miljenov izvoz nismo ni sami znali da ćemo naići na cijeli niz prepreka i da je za BiH ( zemlju u kojoj ne postoji Zakon o zaštiti životinja) to nemoguća misija. Shvatili smo da ozbiljnost ovog projekta zahtijeva maksimalnu odgovornost i angažman jedne osobe koja će imati cijelu proceduru pod kontrolom.Dakle,za vođu projekta sam imenovana ja. Bogdana Mijić,sekretar i jedan od osnivača Društva NOA.
Prikupljajući informacije kroz mnoge telefonske razgovore sa odgovornima u institucijama  doznala sam da je za Miljenov odlazak u Francusku neophodan Veterinarski certifikat,formular urađen po propisima EU ( annex 6) i da se sve stavke toga dokumenta moraju ispoštovati. Dakle, javljaju se novi problemi. U BiH nema veterinara koji može odraditi ovu obradu i niko nema pušku za uspavljivanje životinje. Udruženje Respectons ,koje je financijski nosioc projekta,angažovalo je veterinarsku ekipu iz Beograda (Srbija) da odradi veterinarsku obradu Miljena (uspavljivanje,vađenje ktvi za titar antitijela rabies,vakcinisanje,čišćenje od endo i ekto parazita ).Međutim,sada je problem predstavljao njihov prelazak preko državne granice između BiH i Srbije jer se puška za uspavljivanje smatra oružjem za posebne namjene.Obavila sam desetak telefonskih razgovora. Osobnih kontakata i napisala dopisa da bih pripremila veterinarskoj ekipi nesmetan prelazak  granice.

Posjećujući Miljena vidjeli smo strašne uslove u kojima je živio,nedostatak hrane i njege,ali cijelu strahotu smo sagledali 13.2.2008 kada je Miljen uspavan i kada smo imali priliku da ga prvi put izmjerimo  i vidimo rane na šapama od boravka na mokroj i prljavoj podlozi.Čak je i ekipa koja je radila obradu pogrešno procijenila njegovu težinu na 150 kg a imao je samo 75 kg.Niko nije očekivao da će prilikom buđenja nastati borba za njuegov život.

Potpuno iscrpljen,dehidriran i greškom veterinarske ekipe predoziran  sredstvom za uspavljivanje lebdio je između života i smrti. Hitno su nabavljene doze infuzije i glukoze u gradskoj bolnici u Prijedoru i 5 sati je ekipa ulagala sve svoje znanje u reanimaciju . Ja nisam čekala njegov oporavak jer sam morala njegovu krv transportovati u Banja Luku na Veterinarski institut „ Vaso Butozan“ gdje su pripremili preparat za transport na Veterinarski institut u Ljubljani ( ovlašten od EU institucija). Ovdje moram reći da je Veterinarski institut u Banja Luci oba puta preparat pripremio besplatno kao svoj doprinos ovom projektu.

Gotov preparat se morao u roku od 24 sata dostaviti u Ljubljanu.Kako sam dobila informaciju da je mogućnost slanja brzom poštom nesigurna odlučila sam da osobno putujem u Ljubljanu .Ni ovaj dio nije mogao odraditi niko drugi ako se uzme u obzir da za građane BiH vrijedi vizni režim pri ulasku u EU.
Putovanje od Banja Luke,preko Zagreba do Ljubljane nije mi predstavljalo Fizički napor nego psihički. Ostao je iza mene Miljen i neizvjesnost da li će preživjeti. Ja u ruksaku nosim krvni preparat preko 3 države a možda je moje putovanje uzaludno.Misli su mi upućene Miljenu :“Moraš preživjeti iz inata!“

„Živ je!Pomalo gricka kukuruz!“ – stigla je poruka u Ljubljanu.Sav moj umor od putovanja , pješačenja i ostalih nedaća  po Ljubljani nestali su.Putovala sam nazad za Banja Luku sada potpuno odlučna da neću dozvoliti da bilo šta spriječi Miljenov odlazak u bolji život.

Glavna briga mi je bila da mu u najkraćem roku pronađem osobu u koju mogu imati povjerenja i koja će preuzeti odgovornost da nabavi adekvatnu hranu za Miljena u dovoljnim količinama i svakodnevno mu dati primjeren obrok. I našla sam, gospodin Davor Gvozden,Čovjek koji se cijeli život brine o životinjama.Njegov angažman da Miljen ne preskoči ni jedan obrok ubrzo je bio vidljiv.Nije bilo jednostavno postići da Miljen prihvati hranu čiji okus nije poznavao jer je do tada jeo samo hljeb i travu kada je bio u prilici da dođe do nje.Naravno pomogao je med,pa su se kukuruz mrkva i cikla morali mazati medom,u hljebu je bilo riblje ulje a u jabukama tablete „B“ complexa.

Posebnu ZAHVALNOST I POŠTOVANJE osjećam prema gospodinu Gvozdenu koji je od 17.2.-13.4.2008. svakodnevno uložio  svoje vrijeme i rad bez naknade ,a njegova ljubav prema Miljenu bila je vidljiva u trenutku Miljenovog odlaska ,pa mu je za rastanak donio par kilograma jabuka da ne osjeti naglu promjenu  i da ima barem jabuke na čiji je okus navikao i koje toliko voli. 18.2.2008 dobila sam informaciju da za Miljenov odlazak treba pribaviti osim Veterinarskog certifikata  i izvoznu dozvolu.

 

Od toga dana pa sve do dana transporta svakodnevno nastojim doći do institucije i osobe koja je nadležna u BiH da izda ovu dozvolu.Dodatna komplikacija je što BiH nije potpisnica CITES-a,a izvozna dozvola mora sadržavati podatke u 8 stavki koje su garancija poštivanja CITES-a.Izradu ovog dokumenta prihvatilo je Ministarstvo poljoprivrede,šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske.Iznalazeći rješenje,radeći ili ne radeći,nakon mojih svakodnevnih telefonskih poziva i osobnih kontaktiranja potrošili su mjesec dana da bi me izvijestili da nisu nadležni za izdavanje ovog dokumenta ,ali što je još gore ne znaju ko je nadležan. Više desetaka telefonskih razgovora sam obavila da ih doznala ko je nadležan. Veliku podršku i korisne informacije sam dobila od gospodina  Cambelli iz CITES ureda u Francuskoj.

Predmet od Ministarstva šumarstva preuzima doministrica za veterinarstvo koja pokušava pomoći oko pronalaženja nadležnih i ujedno mi pomaže da dođem do nekih ključnih dokumenata potrebnih za izdavanje izvozne dozvole.
12.3.2008. u razgovoru sa institucijama u Sarajevu doznajem da bi nadležno bilo Ministarstvo za ekologiju Republike Srpske u Banja Luci i odmah sam im se osobno obratila i predala kompletnu dokumentaciju koja je u međuvremenu bila prikupljena.

Kako je nalaz Miljenove krvi stigao iz Ljubljane i bio uredan zakazana je druga veterinarska obrada gdje veterinarska ekipa iz Beograda ima za zadatak da ustanovi Miljenovo zdravstveno stanje i odradi ponovo vađenje krvi za drugi titar antitijela rabies 30 dana nakon vakcinacije. Cijela procedura njihovog prelaska preko granice je odrađena ,ovaj put brže i lakše jer nije bilo lutanja u traženju nadležnosti. 17.3.2008.ekipa je  odradili posao.Miljen je izmjeren ( 145 kg),bili su iznenađeni dobrim oporavkom u tako kratkom vremenu (30 dana),a mi sretni da je trud gospodina Davora Gvozdena tako vidljiv. Uspavljivanje,vađenje krvi i buđenje ovaj put prošlo je bez posljedica i ja sam ponovo krenula za Ljubljanu sa krvnim preparatom.Ponovo putovanje od 20 sati i Ljubljana pod iznenadnim snijegom nisu za mene bili napor.Ovaj put napor mi je predstavljao razgovor  koji sam morala obaviti sa gospodinom Bolješić,voditeljem CITES ureda za Sloveniju.Kako sam već znala da gospodin pravi problem oko Miljenovog ulaska u EU kroz Sloveniju željela sam da iskoristim svoj boravak u Ljubljani i da ga osobno upoznam sa koliko ozbiljnosti u svim detaljima pripremamo Miljena i dokumentaciju za put.

Razgovor sa njim je bio krajnje neprijatan  jer je iskoristio priliku da mi u lice saspe svu bijedu lošeg odnosa prema životinjama u BiH.Strpljivo sam ga slušala ,iako je to stvarnost sa kojom se svakodnevno srećem u svom radu boreći se za zaštitu životinja ,nadajući se da ću izvući od njega konačno rješenje. I isplatilo se.Rješenje je da dozvola za ulazak u EU dođe iz Brisela sa najviše instance CITES-a.Znajući za veliki angažman gospodina Ciambelli znala sam da će dozvola iz Brisela stići.

Izradu izvozne dozvole za Miljena prihvatio je na Ministarstvu ekologije Republike  Srpske službenik .Svakodnevo sam sa njim u kontaktu ,nastojim mu pomoći informacijama i dostavljam mu nove dokumente koje smatra potrebnim.Sve ukazuje na to da se situacija smiruje ,da sve ide po planu i primiče se dan Miljenovog odlaska.
Mađutim,i pored toga znam da posao nije završen sve dotle dok izvozna dozvola ne bude u mojim rukama.To sam i napisala u e-mailu gosp. Ciambelli i gospođi Maji koja je cijelo vrijeme bila samnom u kontaktu ispred Udruženja Respectons i upozorila ih na oprez.
Moj strah se pokazao ispravnim kada je ekipa za Miljenov transport iz Francuske stigla u Banja Luku 30.3.2008.
Od tog trenutka počinje agonija .Iz dana u dan kontakti sa institucijama i sva nastojanja da dođemo do posljednjeg dokumenta ,izvozne dozvole,su bez rezultata.Pravi odgovor zbog čega je došlo do ovakve situacije zna možda samo službenik koji je uradio konačnu verziju dokumenta,poslao ga na provjeru gosp Ciambelli i u trenutku kada je trebao biti potpisan nadležni Ministar odbija da ga potpiše. Primanja i razgovori sa odgovornima nisu dali pozitivni rezultat.
Ovaj dio cijele priče je toliko mučan da ga ne želim u svom sjećanju.Vjerovatno radi toga što ne postoji razumno objašnjenje .Ko je tu sitna ljudska duša,a htio je da bude važan i velik?

Nije bilo važno što se radi o napaćenoj životinji koja ima pravo da živi život primjeren svojoj vrsti.
Sve u svemu,uz mnogo telefonskih razgovora,intervencija ,diplomatskih pritisaka izvozna dozvola je izdana 8.4.2008.
U tom trenutku borim se sa dva osjećanja : veselje i gorčina.
Znam da još uvijek mogu naići na prepreke kod prelaska granice.
Transport mora biti najavljen 48 sati prije i ja sam preuzela obavezu da sve dogovorim sa carinskim i veterinarskim službama na graničnom prijelazu „Gradiška“ ( BiH i RH ).
Dokumentacija je kompletirana,urađena je i špediterska dokumentacija i sa svime odlazim na granični prijelaz i od nadležnih sa obe strane dobijam uvjeravanje da je sve apsolutno dobro urađeno i da ne postoji zapreka za transport.

13.4.2008. DAN TRANSPORTA.
Sve je spremno.Ekipa je tu, a ja još uvijek ne mogu sebi dozvoliti opuštanje.
Miljen mora nesmetano proći 3 granična prijelaza i ni na jednom ne smije biti problema oko nastavka putovanja. Dok uspavanog Miljena nosimo u box za transport u mojoj glavi je haos. Veselje,tuga i strah da se još nešto ne iskomplikuje.Nastojim da se kontrolišem jer mi još uvijek treba zdrav razum.
I opet,da nebi bilo baš potpuno glatko,problem pravo carinska služba BiH i to oko formalnosti. 1,5 sati čekanja i Miljen može izaći iz svoje domovine za koju ga vežu patnja,glad ,kavez i pogled na komadić neba. Ulazak u Hrvatsku je trajao desetak minuta.Ljubazni službenici su nas dočekali sa spremnom dokumentacijom za tranzit kroz njihovu zemlju. Došao je trenutak pozdravljanja sa francuskom ekipom i sa Miljenom. Emocije su pomiješane,tuga i veselje u istom trenutku. Potiskujem suze i osjećam zahvalnost prema ljudima koji voze Miljena  u bolji život. Jezična barijera je između nas,ali mi se razumijemo. Naši pogledi i suzne oči govore više od riječi na bilo kojem jeziku.
„ MILJENE, SRETAN TI PUT U NOVI ŽIVOT „

Ostala je praznina u srcu jer  su 3 mjeseca sve moje mosli i djela bili usmjereni prema Miljenu. Danas tu prazninu popunjavaju njegove fotografije koje stižu iz nove domovine. Danas,2008 godine, u Bosni i Hercegovini je za ubiti medvjeda kapitalca potrebno uplatiti Udruženju lovaca 5000 eura i  za dobijanje dozvole bez problema 3 dana. Za spašavanje medvjeda Miljena iz privatnog zoo-vrta,kakvih ima još puno, bilo je potrebno 12.000 eura  i 100 dana teške borbe.  

 

INFO NOA

KALENDAR

AKCIJA: Medo Miljen

 

 

© 2006 - 2008 - Design by SM