Imaju li životinje svoja prava?
Mnogim životinjama se i danas uskraćuju njihova prirodna prava. U malom broju slučajeva, samo neke vrste životinja (kao što su mačke i psi) imaju zakonsku zaštitu u pojedinim zemljama. Ovo dokazuje samo jedan vid diskriminacije koja se tiče prava životinja. Ljudi su načinili velike razlike između različitih vrsta životinja, cijene samo neke životinje iz religioznih razloga ili one životinje koje im u bilo kojem pogledu odgovaraju za obavljanje poslova ili samo one od kojih imaju koristi. Takvo je shvatanje životinja vrlo degradirajuće budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorše.
Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, koriste je kao hranu.
Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će donijeti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Ta vrijednost ne ovisi isključivo o ekonomskoj vrijednosti i ljudskoj percepciji. Čovjek današnjice bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine zabavna, privlačna ili odana.
Sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim predrasudama i strahovima, a naj jači od tih strahova je tok našeg razvoja, nakon što životinjama priznamo njihova prava. Priznavanje prava životinjama znači korištenje humane kreativne moći za traženje alternative eksplataciji životinja. Ovakav će stav dovesti do etičke revolucije, koja će biti mnogo uviđajnija i utemeljenija od bilo koje industrijske ili političke revolucije u našoj istoriji.
Potpuno oslobođenje životinja dovodi do potpunog oslobođenja čovjeka.
Koliko trebamo vremena za oslobođenje čovjeka?
Zavisi o svima nama.
Nasilje nad životinjama. Ljudi koji su nasilni prema životinjama rijetko se zaustavljaju samo na tom nasilju.
Nasilno ponašanje prema životinjama već dugo je poznato kao indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. Onii koji su stekli takav pristup prema životu bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, u opasnosti su da dođu na ideju da su ljudski životi takođe Bezvrijedni, napisao je humanist dr Albert Schweitzer. 'Ubice vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja rano kao djeca navodi Robert K. Ressler, koji je radio na razvoju profila serijskih ubica u USA. Istraživanja su uvjerila sociologe, zakonodavce i sudove da nasilno ponašanje prema životinjama zaslužuje našu pažnju. Ono može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ugrožavanja ljudskih života.
Zlostavljanje životinja nije rezultat samo sporedne greške u razvoju ličnosti i, nego je puno vjerojatnije simptom dubokog mentalnog poremećaja. Istraživanja u psihologiji i kriminalistici pokazuju da se ljudi koji su okrutni prema životinjama ne zaustavljaju na tom nivou okrutnosti; mnogi od su okrutni prema ljudima a okrutnost prema životinjama je samo kompenzirajuća okrutnost ne provedena prema ljudima. U USA je potvrđeno da je okrutnost prema životinjama pokazatelj koja se redovito pojavljuje iz računalnih zapisa o seriskim silovateljima i ubicama, a standardni priručnici za dijagnostiku i liječenje psihijatrijskih i emocionalnih poremećaja navode okrutnost prema životinjama kao dijagnostički kriterij za obradu tih poremećaja. Istraživanje koje su proveli Northeastern University i SPCA iz Massachusettsa pokazalo je da ljudi koji zlostavljaju životinje pet puta imaju veći factor vjerovatnoće da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Prema izjavi upravitelju zatvora San Quentin u Kaliforniji, USA većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubistava , "vježbala" je svoje zločine na životinjama. Seriski ubica i silovatelj Ted Bundy – kome su dokazana dva ubistva , ali se sumnja da je ubio više od 40 žena – bio je kao djete svjedokom očevog nasilja nad životinjama, a i on sam je kasnije mučio životinje.
Earl Kenneth Shriner, koji je silovao nožem unakazio sedmogodišnjeg dječaka, u svojoj je okolini bio poznat po vješanju mačaka i mučenju pasa. David Berkowitz, osuđen zbog 13 ubistava i jednog pokušaja ubistva, ustrijelio je psa labradora. Brenda Spencer, koja je počela pucati iz vatrenog oružja u kalifornijskoj školi, ubivši dvoje djece i ozlijedivši devetoro drugih, učestalo je zlostavljala životinje, često im paleći repove.
Seriski ubica i kanibal Jeffrey Dahmer je glave pasa i mačaka nabijao na kolac.
Okrutnost prema životinjama i nasilje u obitelji
Istraživanja su pokazala da je zlostavljačeva prva žrtva često životinja koja živi u vlastitom domu, a druga bračni partner ili dijete. Često, zlostavljači kontroliraju svoje žrtve, poput npr. bračnog partnera, pomoću prijetnji, mučenja ili ubijanja žrtvinih kućnih životinja. Istraživanje 'Nasilje nad ženama', objavljeno u februaru 2000., pokazuje da je od 111 zlostavljanih žena s kućnim životinjama u skloništu u Južnoj Karolini, gotovo polovica izjavila da je njihov prijašnji ili sadašnji muški partner prijetio njihovoj životinji ili je zlostavljao. Istraživanje napravljeno 1995. u skloništima u Wisconsinu gdje su smještene žene zlostavljane od strane partnera, pokazuje da je 80 posto njihovih zlostavljača bilo nasilno prema njihovim životinjama. Istraživanje napravljeno 1997. pokazalo je da su djelatnici u 85 posto najvećih skloništa za zlostavljane žene u 48 država SAD-a primili prijave žena o incidentima zlostavljanja životinja. Istraživanje koje uspoređuje 101. ženu koja je živjela s kućnim životinjama u pet skloništa u Utahu, sa 120 žena koje su također živjele sa životinjama, ali nisu doživjele nasilje u obitelji, otkriva skoro 50 postotnu razliku u prijavljenim slučajevima zlostavljanja kućnih životinja. Okrutnost prema životinjama, okrutnost prema djeci
Kako je zlostavljanje u porodici usmjereno prema slabijima, zlostavljanje životinja i zlostavljanje djece često idu ruku pod ruku.
Roditelji koji zanemaruju potrebe životinje ili je zlostavljaju mogu također zlostavljati ili zanemarivati i vlastitu djecu. I ako je zlostavljanje životinje važan pokazatelj zlostavljanja djece, roditelj nije uvijek taj koji nanosi zlo životinji. Djeca koja zlostavljaju životinje mogu to raditi zato jer su tu lekciju naučili u vlastitom domu; kao i njihovi roditelji, oni na ljutnju ili frustraciju reagiraju nasilno. Njihovo nasilje je usmjereno na jedino živo biće koje je ranjivije od njih samih - na životinju. Jedan stručnjak kaže: 'Djecu u nasilničkim familijama karakterizira… učestalo sudjelovanje u hijerarhijskom zlostavljanju', u kojem ona mogu osakatiti ili ubiti životinju. Zaista, nasilje u vlastitom domu je najčešći razlog za dječju okrutnost prema životinjama. Od 57 porodica u New Jerseyu koje zlostavljaju svoju djecu, u 88 % slučajeva zlostavljali su i životinje u kući. Neobjavljena studija Franka Ascionea sa Sveučilišta u Utahu ukazuje na vrlo čest obrazac prema kojem djeca koja su žrtve nasilja imaju veću vjerojatnost da postanu zlostavljači životinja. Ascione je otkrio da je prema životinjama okrutno 25,5 posto fizički zlostavljane djece, 13,2 posto seksualno zlostavljane djece te 34 posto i fizički i seksualno zlostavljane djece, dok je samo 4,7 posto djece koja nisu zlostavljana okrutno prema životinjama. Međusobno obavještavanje: pristup preko različitih službi
Zlostavljanje životinja se često otkrije prije nego zlostavljanje djeteta ili zlostavljanje u porodici, jer se tako često događa na očigled javno.
Dok nasilnici skrivaju nasilje koje se vrši nad članovima familije , žene često otvoreno govore o zlostavljanju ili zanemarivanju životinje u obitelji. Kako se zakoni koji reguliraju istragu zlostavljanja životinja i djece razlikuju, tako djelatnici za nadzor postupanja sa životinjama često mogu ući u kuću, dok socijalni radnici ne mogu. Radeći zajedno i međusobno se obavještavajući, različite službe mogu pomoći jedna drugoj, dobijajući informacije o mogućem zanemarivanju i zlostavljanju.
Od baltimorske se policije, koja evidentira slučajeve nasilja u porodici, zahtijeva da zabilježi prisutnost i stanje kućnih životinja. Policija u Philadelphiji planira dodatni seminar o međusobnom obavještavanju između različitih službi Koalicija za zlostavljane žene iz New Jerseya radi zajedno sa službom za kontrolu postupanja sa životinjama da bi otkrile znakove nasilja u porodicama.. Zakonodavaci u Floridi su predložili zakon koji zahtijeva od istražitelja za zlostavljanje djece da izvještavaju o okrutnosti nad kućnim životinjama i djelatnike za nadzor postupanja sa životinjama da izvještavaju ako posumnjaju na zlostavljanje djece. Istraživanja su pokazala da 40 posto žena odgađa odlazak na sigurno od svojih zlostavljača zbog brige za svoje životinjske prijatelje, dovela su do suradnje socijalnih službi i vladinih agencija, kako bi se razvili programi koji bi omogućili zbrinjavanje tih životinja. U SAD postoji najmanje 113 takvih rograma, koji se već provode ili su u planu. Najstariji program je Colorado Spring's Domestic Violence Enhanced Response Team (DVERT).
Dvadeset šest službi, uključujući ured javnog tužitelja, sudske branitelje, humanitarne službe, grupe za porodično nasilje i lokalno humanitarno društvo rade zajedno s policijom, kada u domu, u kojemu se istražuje porodično nasilje, živi i životinja. Humanitarno društvo može zbrinuti životinje koje žive u takvoj sredini.
Istraživanje javnog mišljenja koje je u SAD provelo Humanitarno društvo pokazalo je veliku potporu međusobnom obavještavanju: više od četiri petine Amerikanaca podržava da učitelji, socijalni radnici, pripadnici društava za dobrobit životinja i provoditelji zakona međusobno dijele informacije o maloljetnicima koji zlostavljaju životinje. Četiri petine odraslih Amerikanaca podržava zahtjev da socijalni radnici, pripadnici društava za dobrobit životinja i službenici za provođenje zakona međusobno dijele informacije o slučajevima zlostavljanja životinja, kako bi se pomoglo u identifikaciji mogućeg zlostavljanja djece. Sedamdeset sedam posto građana sklono je uspostavljanju sistema za praćenje odraslih zlostavljača životinja, kako bi se otkrila i njihova druga moguća nasilna zlodjela. Nadalje, uključivanjem lokalnih veterinara u mrežu obavještavanje,je značajno jer mnogi od njih mogu se pobrinuti za kućne životinje žrtava obiteljskog nasilja. Zlostavljači ne poznaju granice među vrstama. Leonard Kritz iz Wisconsina osuđen je na zatvorsku kaznu za odsijecanje glave trima kakaduima, papigi, činčili, pitonu i boi constrictor te još jednoj zmiji, nakon što mu je žena priopćila da je napravila pobačaj. Kritz je uzeo sablju iz Drugog svjetskog rata i odrubio glave životinjama. Izjavio je da je to učinio zato 'da bi ženu naučio svetosti života'.
Sandru Ruotolo iz Pennsylvanije je 13 godina tukao njen muž. Posljednji put je napravio predah od mlaćenja žene s cijevi od usisavača pa je udario njenog psa, upozoravajući je da će je on pronaći i prerezati grla njena četiri psa pred njezinim očima, ukoliko ga ona napusti. Nakon što je neko vrijeme razmišljala o samoubojstvu, Ruotolo je pogledala svojega psa i pomislila 'što će se dogoditi s njim? Duchess ako ja umrem?' i, mjesto toga, ustrijelila svojeg muža. Nakon što se Melissa Davis iz Ocale na Floridi preselila prijateljici, jer ju je muž učestalo tukao, muž ju je pronašao i zaprijetio da će joj ubiti pse ako se ne vrati kući. Davis je to odbila i kasnije toga dana pronašla glavu svog četveromjesečnog psića. Prije nego što je velečasni Javan M. McBurrows iz Pennsylvanije bio optužen da je na smrt pretukao četverogodišnjeg dječaka, u dva okruga je optužen za okrutnost prema životinjama zbog maltretiranja dva psa i osuđen za davljenje svoje žene koja je svjedočila da je McBurrows tukao svo osmero djece koje je živjelo u njihovu domu. Iza kuće istoga je policija pronašla zapuštenog psa, koji je bio zatočen u uskom prostoru, pothranjen i prekriven ranama. Guillermo Lerma iz Edinburga u Texasu, koji služi doživotnu kaznu zbog ubojstva dvogodišnje kćeri svoje djevojke, odrubio je glavu živom psiću pred očima druge djece svoje djevojke, upozoravajući ih da se i njima odrubiti glave ako kažu svojoj majci nešto o tome. Rebecca M. Byrd iz Brunswicka u Maineu je optužena jer je pretukla svojih dvoje djece, slomivši devet kostiju u tijelu svoje četveromjesečne kćeri i izudaravši svog sina po glavi. Kratko prije nego što je uhapšena zbog tih zločina, njezin pas je pronađen mrtav na kraju lanca privezanog za naftni rezervoar, ostavljen da umre od gladi, bez ikakve zaštite..
Dugačak put nasilja. Prečesto se na okrutnost prema životinjama gleda olako i površno kao na nešto trenutno u afektu. No, lakomisleno je ignorirati statistike koje pokazuju da djeca koja muče životinje mogu doći na opasan put koji može ići samo prema još gorem, ako se takvo ponašanje ne ispravlja.
Studije su pokazale da postoji puno veća vjerojatnost da su nasilni i agresivni kriminalci u djetinjstvu zlostavljali životinje, nego kriminalci koji se ne smatraju agresivnima. Kanadsko istraživanje provedeno 1999. na 63 osumnjičena za okrutnost prema životinjama – u rasponu od zanemarivanja životinje pa do namjernog ubijanja – pokazalo je da je 78% njih također bilo optuženo za prestupe koji su uključivali nasilje ili prijetnju nasiljem prema ljudima. Istraživanje iz 1997. je pokazalo da je 46 % kriminalaca osuđeno zbog seksualnih napada i ubistava, prije toga napravilo čin okrutnosti prema životinjama. Anketa među psihijatrijskim pacijentima koji su učestalo mučili pse i mačke otkrila je da svi imaju visok stupen agresivnosti i prema ljudima. Svi slučajevi koji uključuju ubojita pucanja iz vatrenog oružja u školama posljednjih godina, potvrđuju da se prvo 'vježbalo' na životinjama. Svim pucačima po školama je zajedničko das u imali "treninge" na životinjama.
April 1999. Littleton, Colorado. Eric Harris i Dylan Klebold iz vatrenog su oružja ubili učitelja i 12 svojih kolega učenika, a ranili više od 20. Oba tinejdžera izvršioca su se navodno hvalila osakaćivanjem životinja.
Maj 1998. Springfield, Oregon. Petnaestogodišnji Kip Kinkel je ubio roditelje i pucao iz vatrenog oružja u restoranu svoje srednje škole, ubivši dvoje i ranivši 22. ljudi. Bio je poznat po mučenju životinja, hvalivši se kako je raznio kravu te ubijao mačke i vjeverice tako da bi im stavio petardu u usta.
Mart 1998. Jonesboro, Arkansas. Trinaestogodišnji Mitchell Johnson i jedanaestogodišnji Andrew Golden povukli su školski protupožarni alarm i tada ubili četvero svojih razrednih kolega i učitelja. Golden je navodno imao običaj ubijanja pasa pištoljem.
Decembar 1997. West Paducah, Kentucky. Četrnaestogodišnji Michael Carneal ubio je iz vatrenog oružja troje učenika u toku nastave vjeronauka. Carneala se hvalio kako baca mačke u vatru.
Oktobar 1997. Pearl, Mississippi. Šesnaestogodišnji Luke Woodham je iz vatrenog oružja ubio dvojicu svojih razrednih kolega i ranio sedmero njih, nakon što je svoju majku izbo nožem na smrt. Woodhamov dnevnik je otkrio da su u trenutku 'istinske ljepote' on i njegov prijatelj izudarali, zapalili i mučili njegovog vlastitog psa Sparklea do smrti.
Odlomak iz knjige: Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz
Dragi moj!
Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa.
I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi.
I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda... Onda dobiva 'milost' - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova.
Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja.
U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao.
Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uz svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom.
Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt.
A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa,
to osjećajno biće, odvesti u smrt.
Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti...
Pogledao sam čovjeka. Zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto...
Druga priča :
Jedan je drugi čovjekov prijatelj takođe pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda. Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt.
I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci.
Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao je.
To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban.
Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva...
Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti?
Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude,
bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana.
Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome?
Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s budućnosti - voljeti sve.
