ZANIMLJIVOSTI

Every nation that fell did so not only because of political reasons but because their agriculture policies failed! Does history repeat itself?

Od prvih koraka u osnovnim školama mladi čovjek je izložen obrazovnim klišejima. Znanje, stečeno obrazovanjem prihvaća, a zatim prenosi na nove generacije koristeći iste obrazovne klišeje multipicirajući iste, ponekad sporne, istine. Učeni smo, da je prvi čovjekov civilizaciski iskorak pomak od lovca skupljača plodova prema proizvođaču hrane i obradi zemlje. Stvorivši prvo primitivno oruđe od drveta i kamena, prvim ralom, naš je predak počeo mijenjati svoju okolinu. Razvoj pluga tekao je uporedno s razvojem civilizacije. Johan Deere 1837. počinje proizvoditi čelični plug potezan konjima. Sredinom 19. vijeka Britanci primjenjuju parnu mašinu za potezanje pluga, a već oko 1930. preko milijon traktora povlači taj plug širom Amerike. Plug je desetak hiljada godina bio simbol civilizacijskog napretka čovječanstva. I tada najednom, ostajemo zapanjeni tvrdnjom: “Plug je čovječanstvu nanio više štete nego sablja.” (Hillel, 1991). Mnogi neće biti u stanju slomiti nametnuti im obrazovni stari kliše, neće niti pokušati shvatiti koliko istine ima u toj tvrdnji.

U novije vrijeme nametnut nam je još jedan kliše. Stalno nas uvjeravaju da živimo u vijeku najvećeg civilizacijskog napretka čovječanstva. Temeljem tek nekih najvažnijih otkrića nauke dvadesetog vijeka, spremni smo prihvatiti tu, nametnutu nam “istinu”.
I tada ostajemo ponovo zgranuti novom tvrdnjom. Početkom 2001. dvije su nevladine institucije, jedna iz Švedske (Dag Hammarskjöld Foundation, Uppsala), druga iz Kanade (Rural Advancement Foundation International, Winnipeg) u zajedničkom izvještaju objavile: “Naša generacija je prva generacija od postanka ljudskog roda, koja će izgubiti više znanja no što će ga steći!”(Mooney, 2001). Ovo saznanje, još je nevjerojatnija, zastrašujuća istina i trebala bi nas duboko zabrinuti.

Izvještaj tvrdi da će erozija ekosistema, ljudske kulture i društva biti osnovna karakteristika 21. vijeka. Ono navodi da je, kao posljedica globalizacije, u prošlom vijeku nestalo (utihnulo) gotovo pola govornih jezika na kugli zemaljskoj, a polovica od preostalih nesta će još tokom našeg životnog vijeka. Nestanak jezika, prati erozija našeg tradicijonalnog, naslijeđenog ukupnog znanja o ekosistemu i naše sposobnosti da se prilagodimo klimatskim promjenama. Erozija onog golemog znanja koje je ljudski rod sakupljao od pamtivijeka u usmenom ili pismenom obliku i predajom prenosio se sa generacije na generaciju je poražavajuća činjenica o kojoj treba dobro razmisliti.

Temeljeno na ta dva navedena odstupanja od uobičajenih ljudskih klišeja shvaćanja i razmišljanja o pojavama koje nas okružuju pokušat ću objasniti zašto tlo i vode smatram temeljnim nacionalnim blagom za sve narode pa tako i ovaj.

TLO

Stvoritelj, bez razlike , koji i kakav je, koristeći plodno tlo - po hebrejskom “adamah”, stvorio čovjeka davši mu ime “adam” (s malo ‘a’, jer riječ ne označava jedinku nego cijeli ljudski rod). Od tla stvori on i “sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske” kaže Biblija. No Knjiga Postanka je ujedno i prljava prošlost čovječjeg otuđenja od plodnog tla.
U narednim generacijama zemljoradnik Kain je natopio zemlju krvlju brata Abela. Nije li time naznačeno nasilje koje se provlači od samoga početka obrade tla?
U Mezopotamiji – kolijevci ljudskog roda? Kulture Babilona, Sumera i Asirije stvorene su na plodnim, poljima između Eufrata i Tigrisa. (Jackson, 2002, Davis, 2002)

Tokom vijekova, ta su tla uništena prekomjernim navodnjavanjem (salinizacija), a civilizacija Mezopotamije je s vremenom u potrazi za plodnim tlom bila prisiljena na povlačenje prema sjeveru. Erozija tla i dezertifikacija prate ljudski rod preko Palestine, Grčke, Rima (Apeninski poluostrva i jadranski region) pa do tehnički visoko razvijene civilizacije zapada danas. Stari Grci vođeni poukom svojih bogova štitili su tlo, no usprkos tome tokom stoljeća nisu uspjeli zadržati površinski plodan sloj. Grčki krajolik bio je izložen deforestaciji i eroziji tla. (Runnels, 1995.) Platon svjedoči: “Ono što je sada ostalo od nekada bogatog tla, naliči skeletu bolesna čovjeka. Brda nekada pokrivena šumom, sada daju pašu samo pčelama. Nekada su duboka tla, upijala i zadržavala vodu atmosverskih padavina , podržavajući posvuda mnogobrojne izvore i potočiće.” Danas toga više nema.

Ciceron s tugom svjedoči: “Unutar svijeta prirode, svojim smo rukama stvorili drugi svijet.” Feničani, Grci, Kartažani i Rimljani, nakon što su osiromašili vlastito tlo, bili su prisiljeni stvarati udaljene kolonije uglavnom ratovima. Istorija ukazuje na Egipat, kao do nedavna jedini izuzetak. Grčki istoričar Herodot navodi: “Egipat je dar Nila.” Zahvaljujući redovnim monsunskim kišama Plavi Nil je sa etiopskih planina donosio minerale, a Bijeli Nil iz prašuma donosio je organsku tvar. Redovne sezonske poplave poriječja Nila osiguravale su nanose mulja bogatog hranjivim sastojcima . Bez Nilom donesenih minerala s planina i organske tvari iz prašuma nikada ne bi bilo egipatske civilizacije i egipatskih piramida. Ali i ovdje je “civilizirani” čovjek ponovio grešku. Podizanjem Asuanske brane zaustavljene su poplave i započto je uništavanje tla. Izgradnjom brane čak je i u Sredozemnom moru zapaženo da oko delte Nila je značajno smanjena brojnost jata riba (Reisner, 1986., Greenhalgh, 1995.).

Degradacija tla ima svoju istoriju i u Novom Svijetu. Erozija tla visoravni Meksika započela je još 3,5 hiljde godina prije dolaska Corteza, tačnije u vrijeme kada su meksički indijanci počeli uzgajati kukuruz, a nastavili se sječom šuma.

SAD, su trenutno najsnažniji izvoznik poljoprivrednih proizvoda, imaju i najveće probleme sa gubitkom tla danas. Zahvaljujući stavu: „Prihvatljivo je svako postupanje s tlom koje, uz nižu cijenu koštanja, uvećava njegove urode“. (Warshal, 2002) Industrijska poljoprivreda orijentisana na profit kao jedinom načelu ima katastrofalne posljedice. Zahvaljujući poljoprivrednim aktivnostima čovjeka, eolska i vodena erozija godišnje samo sa oranica središnjeg područja SAD-a odnosi ogromne količine najplodnijeg površinskog sloja tla, a to je količina tla koja stane u vagone teretne kompozicije duge kao 24 opsega ekvatora. Prema saznanju Ministarstva poljoprivrede SAD-a (USDA), za svaku tonu poljoprivrednih proizvoda Amerika gubi 2,5 tona najplodnijeg površinskog sloja tla, što upućuje na katastrofu nesagledivih razmjera u bliskoj budućnosti. Ostajemo zapanjeni slikovitim prikazom stanja. To je ubrzani put ka desertifikaciji.

Složenost mreže tla veća je od složenosti tkiva ljudskog mozga.
Broj živih vrsta pod zemljom daleko je veći od onoga nad zemljom.
U čajnoj kašičici plodnog tla ima više mikroorganizama no što je ljudi na planeti
Kvadratni metar površinskog sloja bogatog plodnog tla dubine od samo nekoliko centimetara, osim spomenutih mikroorganizama sadrži još oko:
                - po 1000 od svakog nabrojenog: mrava (Formicidae), paukova (Araneae),
                  ušiju, kornjaša (Coleoptera) i njihovih larvi,
                - po 2000 od: zemljišnih glista (Oligochaeta) i stonoga (Myriapoda),
                - 8 000 pužića (Gastropoda),
                - 40 000 skokunaca (Collembola)
                - 120 000 grinja (Acarina)
               - 12 milijona Nematoda

Istovremeno, uz današnju razinu proizvodnje hrane, da bi zadovoljili potrebe rastuće populacije do 2025, bilo bi potrebno povećati proizvodne površine za 56%. No već danas dostignut je gornji limit oraničnih površina, i kao što smo vidjeli proizvodne površine se djelovanjem čovjeka čak smanjuju (izgradnja gradova, industrijskih zona, autoputova, te već spomenuta dezertifikacija). U mnogim zemljama, kao posljedica porasta broja stanovnika, potražnja za hranom rast će po stopi od 40% godišnje (Ruttan, 1993).

Degradacija okoliša uzrokovana poljoprivrednim aktivnostima čovjeka imala je daleko veće značenje za propast starih civilizacija od Mezopotamije do Mezoamerike, nego što se predpostavljalo (Scully 2000, Jackson 2000). Ako bolje pogledamo u prošlost vidjet ćemo da je propast svake civilizacije uslovljena ne samo političkim razlozima, već i promašajima i propašću poljoprivredne politike (Branden, 2002.).

Ne začuđuje da mnogi stručnjaci , svjesni krhkosti tla, navode stanje tla kao pokazatelj zdravlja naroda. Ali čovjeku je oduvijek bilo teško prihvatiti tlo kao blagoslov, čiji opstanak ovisi o načinu poimanja stvorenog svijeta, ili kako mi danas kažemo “prirode”. Čovjek je olako zaboravio ovaj način poimanja tla i prirode zadovoljivši trenutnu potrebu za „jeftinom“ hranom. Ne začuđuje da gotovo svaka stranica Starog zavjeta ukazuje na taj odnos čovjeka i tla (prirode). Ono što začuđuje je nesposobnost čovjeka danas, da shvati važnost te poruku i mudrosti starih nestalih naroda pa i njihovih kultura.

Od pojave prvog jednostaničnog organizma na planeti prije oko 3,5 milijarde godina, život na zemlji ovisi o vodi. Ljudska se vrsta pojavila prije nešto manje od 100 000 godina, a prije oko 10 000 godina čovjek se počeo služiti kamenim alatom. Značaj vode u životu čovjeka jednak je značaju tla. Bez tla i vode ljudsko postojanje, kao i postojanje svega živoga na planeti bilo bi nemoguće. (Ljudsko tijelo sadrži cca 70 % vode.)
U tom razdoblju postojala je uravnoteženost između potreba života na zemlji i resursa vode.
Ali samo u posljednjih 100 godina ljudska se populacija utrostručila, značajno poremetivši tu ravnotežu.
Prošlost nas uči da su civilizacije nastajale oko velikih rijeka, pa su tako još Sumeri, koristili vodu rijeke Eufrat za navodnjavanje svojih polja. Zahvaljujući navodnjavanu povećali su urode, stvorili višak hrane i omogućili dijelu svog društva da se bavi drugim nepoljoprivrednim djelatnostima, rezultat su otkrića : točka, jarma, jedrenjaka i pisma.

Istovremeno ili nakon Sumera nastajale su i druge civilizacije oko rijeka Ind (Pakistan), Žute rijeke (Kina) ili Nila (Egipat). Sve su te civilizacije, zahvaljujući vodi, visoko razvile svoju poljoprivredu i kulturu. Međutim, zajedničko im je da su sve, s jednim izuzetkom - civilizacije Egipta, bile u zabludi i propale. Navodnjavanje je u početku omogućilo brzi razvoj društva, a potom osiromašilo plodnost tla i ugrozilo opstanak tog društva. To se dešavalo u vrijeme kada su tehničke snage na kojima se zasnivalo navodnjavanje bile slabe, pa je proces razaranja bio spor. Danas međutim, u vrijeme tehničke civilizacije, 40 posto svjetske proizvodnje hrane dolazi sa navodnjavanih oranica. U najvećeg proizvođača i izvoznika hrane – SAD, 11% proizvodnih površina se intenzivno navodnjava. Razvijena tehnika omogućava da se na tim površinama za navodnjavanje u prosjeku koristi 10 000 tona vode po hektaru godišnje. Ali kako svaka prirodna voda sadrži otopljene soli (Ca, Mg, K, sulfate, karbonate, kloride, te soli natrija), takvim intenzitetom navodnjavanja tlu se dodaje i do pet tona soli godišnje. Taj postupak, poznat pod nazivom zaslanjivanje (salinizacija) tla, dovodi do smanjenja plodnosti pa i do potpune sterilnosti tla, na kojem više ni korov ne može rasti. Prošlost nam pokazuje da je zaslanjivanje tla, kao posljedica navodnjavanja, bio uzrok propadanja poljoprivrede, a time i cijelog društva. Greška se ponavlja: zahvaljujući navodnjavanju danas, neke države (npr. California, Arizona, Idaho) postale su bogate (Reisner, 1986). Ali podzemne rezerve vode nestaju. Samo California koristi 1,6 milijardi kubičnih metara vode godišnje, što je jednako 15 % ukupno korištenih podzemnih voda u SAD (Postel, 1999).

1,4 milijarde ljudi nema čiste pitke vode.

10 milijona djece godišnje umire od bolesti vezanih na nečistu vodu.

½ svjetskih rijeka i jezera je ozbiljno zagađeno djelovanjem čovjeka.

20% ukupnih oborina padne na poriječje Amazone koje nastanjuje samo 10 milijona ljudi.

U bliskoj budućnosti nedostatak vode javiti će se u zemljama

Sredozemlja, južne Europe, sjeverne Afrike, srednjeg Istoka, dijelova Kine, Saharske Afrike te dijelova Sjeverne i Južne Amerike.

Zbog nedostatka vode poljoprivredna će se proizvodnja 2020. smanjiti za količine jednake današnjoj proizvodnji SAD.

Kompeticija za vodu između: gradova, industrije i poljoprivrede.

(1950. manje od 100 gradova s preko milijon stanovnika; 2025. očekuje se oko 650 gradova s preko milijon stanovnika – ½ svjetske populacije živjet će u gradovima).

Još je gore stanje najvećeg podzemnog rezervoara vode Ogallala, koji se prostire u podzemlju država Nebraska, Kansas, Colorado, Oklahoma, Texas i New Mexico. Samo tokom posljednje tri desetljeća iz tog rezervoara izvučeno je 325 milijardi kubnih metara vode, što je jednako količini vode koja proteče rijekom Colorado u 18 godina.
Ove podzemne rezerve pitke vode su neobnovljive. Ako je istorija učiteljica života,
ljudski rod bi konačno trebao izvući pouku za budućnost i opstanak .

Osim nerazumnog trošenja vode iz podzemnih rezervi, te se vode industrijskom i poljoprivrednom aktivnošću zagađuju pesticidima i mineralnim gnojivima (nitratima i nitritima, selenom te drugim teškim metalima: Cd, Pb, Cu). Kao primjer navodim atrazin (aktivna komponenta nekih herbicida) čija je proizvodnja započela 1955. Danas nakon više od četiri dekade korištenja ovih herbicida podzemne vode kukuruznog pojasa SAD-a sadrže koncentracije opasne po čovjeka . Treba li nas ovo ičemu podučiti?

U 26 zemalja koje nastanjuje ¼ ljudske populacije danas nema dovoljno vode. Nedostatak vode je blokada za poljoprivrednu proizvodnju hrane (Postel, 1993), i najava gladi i ugrožavanja ljudskog opstanka na zemlji.Pored toga potencira osvajačke pohode na zemalja koje imaju očuvane prirodne resurse (zemlje trećeg svijeta)

Naš prostor, iako po površini mali, prostire se u nekoliko klimatskih regija: mediteranska, planinska, zapadna umjereno-humidna i istočna-umjereno aridna. Jadranski priobalni prostor te dijelom planinsko područje kroz stoljeća, zbog deforestacije ostali su bez šumskog zaštitnog pokrivača, a potom i bez većine tla. Ostali dio prostora karakterizira bogatstvo tipova tala, no njihove fizikalne, biološke i shodno tome proizvodne vrijednosti su smanjene do razmjera koji se negativno odražavaju na urode poljoprivrednih usjeva. Region je bogat nadzemnim (rijeke i jezera) i podzemnim vodama.Za sada tlo dobija dovoljno oborinskih voda i poljoprivreda u pravilu se ne zasniva na navodnjavanju. Na osnovi ovih geografskih i klimatskih karakteristika izgrađen je stav (ponovo kliše) o bogatstvu nezagađenih voda u koji nas stalno uvjeravaju: Nema industrije i evo ješ malo pa nacionalni park Europe. Zemlja nezagađenog tla i voda. Nažalost, ni ovaj prostor nije zaobišla pošast industrijskog zagađenja voda, pa su još prije pedeset godina pitke vode potoka i rijeka, i danas zagađene po ljudsko zdravlje do opasnih razmjera.

Koliko su postojeći klišeji opasni i netačni govore činjenice o stanju .
Većina vode su previše zagađene nitratima, teškim metalima i pesticidima – potencijalnim uzročnicima raka. (Balkanski region je vodeći u Europi po postotku kancerogenih oboljenja.)Podatak analize za vode izvan sistema gradova.
Primjer u RH za Međimurske županije ukazuju da je sadržaj nitrata u vodovodnoj mreži 40 puta, a u bunarskoj vodi 130 puta veći od graničnih vrijednosti!
Podatke o područjima u BiH koja su granatirana obogaćenim uranijumom i radioaktivnim čestcam niko i ne smatra kao ekološku katastrofu u javnosti .
Proizvodi sa tih područja su veoma upitni za upotrebu ali o tome se ne govori.

Pročišćava se samo 5,9 % otpadnih voda industrije .
Kisele kiše (posljedica industrijske aktivnosti europskih zemalja) glavni su uzrok zakiseljavanja tla i propadanja šuma i na ovim prostorima.
Drugi važan uzrok propadanja nizinskih šuma je promjena nivoa podzemnih voda, kao posljedica izgradnje hidroelektrana , te hidro-meliorativnih zahvata.
Trend propadanja šuma u periodu 1993-1995, pet puta je veći u odnosu na europski prosjek, a šume su filtri za pročišćavanje oborinskih (kiselih) voda.
Propadanje šuma prati smanjenje izvora voda i potoka

Usprkos ovim činjenicama, u javnosti se stvara lažno uvjerenje, umjesto da se poduzimaju zaštitne mjere koje nalaže zakon zdravog razuma .

Region je bogat i podzemnim nalazištima vode. Jesmo li kao narod svjesni toga golemog i neprocjenljivog bogatstva, a s time i odgovornosti za njegovo očuvanje? Jesu li Vlade
regiona svjesna toga bogatstva kada donose odluke „ kapitalne važnosti?

Ako su gradnjom sve većih deponija na trusnom području ugrozili naše najveće podzemno spremište pitke vode, ako su i nadalje zbog nekoliko desetaka milijona dolara godišnje, obećanih od strane stranih finansijera spremni na posljedice a time ugroziti ovo po život naroda neprocjenjivo bogatstvo, bojim se da je odgovor negativan. Samo loši državnici, te ne educiran i neinformiran narod mogu zbog kratkoročnog profita ugroziti svoj opstanak. Nesmjiemo ponavljati iste uočene greške koje su činile nestale civilizacije nekada davnoiz neznanja, ili koje svjesno čine postojeće industrijske zemlje zapada danas. Već je naglašeno, temelj svake civilizacije je poljoprivreda i samo su civilizacije s viškom proizvedene hrane mogle omogućiti kulturni, znanstveni i tehnički napredak. Trebamo li nastojati slijediti američki primjer? Na njemu, kao i na svim primjerima iz prošlosti ljudskog roda trebamo učiti, ali nikako ga slijediti, jer prema prognozi jednog američkog autora, SAD - danas najveći izvoznik hrane, za pedeset godina uvozit će hranu, jer će svojim postupanjem prema tlu i vodama onemogućiti vlastitu poljoprivrednu proizvodnju.
Ko je taj koji će u ime opstanka , prije nego što postane kasno,biti spreman prihvatiti realnost i otkloniti te opasnosti?
Prema sadašnjim pokazateljima ,očuvanje prirode i čovjekovog okoliša kao i ukupno gledano prostor je predodređen za sve vrste eksplatacija na štetu svih nas.
Ako se ovome doda i podatak da će u narednom desetljeću nestati i trećina poznatih životinjskih vrsta na zemlji , slika je skoro Hermagedonska ali još bez potpisa.
Mnoge narode i će ove promjene prisiliti na traženje izlaza koji će neminovno mjenjati sliku i odnose u poznatom nam svijetu.

Ako je sve tako ? Zašto se u stvarnosti ne poduzimaju mjere za sanaciju stanja?