Gledaju i pored brnjice!
Datum i onako nije bitan. Toga se dana na liniji Dubrovnik – Zagreb, među mnoštvom putnika, našla i gospođa Mira Katalenić sa svojim psom vodičem za slijepe. Nakon dugotrajnog čekanja gospođa K. stigla je na aerodromski checking koji je u trenutku susreta s dežurnom službenicom vrlo vjerojatno ličio jednome od onih mučnih check pointa koje smo prelazili za vrijeme rata. Gospođa u uniformi naredila je, naime, da se psu, inače propisno označenom kao pomagaču i vodiču slijepih osoba, pod hitno stavi brnjica. U protivnom nema ništa od ulaska u avion. Nije naravno teško zamisliti tegobu slijepe osobe u aerodromskoj ili uopšte nekoj drugoj gužvi, a niti privrženost prema stvorenju koje joj omogućava koliko-toliko normalan život i kretanje. Ili možda većini ipak jest, budući da je riječ tek o psu.
Pa i ako ostavimo po strani ono što se banalno naziva ljubavlju prema životinjama, ostaje činjenica da prema važećem zakonu psi vodiči za slijepe ne moraju nositi brnjicu. Taj je argument, međutim, gospođa K. dugotrajno objašnjavala gospodarici check pointa, te da bi se dotična na koncu umilostivila, dajući do znanja kako ona, eto, slijepoj gospođi K. gleda kroz prste, ne pokazujući ni minimum nelagodnost ni zbog ponašanja prema slijepoj osobi ni zbog činjenice da sama ne poznaje propise kuće u kojoj je zaposlena.
No ni tu nije bio kraj neugodnog putovanja gospođe Katalenić kojoj su, nakon obavljenog mučnog čekiranja, prišla dvojica službenika i ponovo zatražili isto – psu se ima staviti brnjica! I opet je gospođa strpljivo - kako to znaju i mogu jedino hendikepirane osobe u društvu koje svojim većim dijelom priznaje jedino one zdrave, po mogućnosti iste, hrvatske, nacionalnosti, uz to još i seksualno "korektne" - objašnjavala kako zakon propisuje poseban tretman za pse vodiče slijepih osoba, da je po njenom saznanju i Croatia Airlines donijela pravilnik u kojem izričito stoji da psi vodiči slijepih ne moraju nositi brnjicu... Natezanje je trajalo i tek je pozivanje gospođe K. na činjenicu da joj u Zagrebu, prilikom odlaska, niko nije pravio probleme, konačno poništilo pseću revnost aerodromskih službenika.
Ovo je prepričano pismo što ga je redakciji poslala gospođa Vesna Gostimir Pasini iz Samobora kao svjedokinja antitretmana jedne slijepe osobe od strane državnih službenika. Gospođa Pasini još dodaje kako je gospođa Katalenić zajedno sa svojim psom morala stajati u gužvi ljudi i prtljage, te da se "nitko od osoblja nije sjetio, barem iz pristojnosti, takvog putnika primiti preko reda".
Kome dakle zapravo treba brnjica, umiljatim labradorima koji svojim vlasnicima nadoknađuju vid ili onima koji su koncentrisani da i psu pomagaču i hendikepiranoj osobi daju na znanje kako nisu dobrodošli u društvo zdravih dvonožaca? Čak i propisima usprkos.
To retoričko pitanje nažalost u ovoj zemlji postavlja samo manjina, koja, pak, shodno političkoj tradiciji, nikada nije u pravu. Da nije tako, zlostavljanje životinja ne bi bila uobičajena pojava, a jest. Da nije tako, onda bi ono slatko mladunče medvjedice pregažene nedavno na novoj autocesti kroz Liku, i danas bilo živo, ali nije. A nije zato jer Hrvatske ceste nisu postavile adekvatnu ogradu, pa je u samo tjedan dana pregažena majka medvjedica, njeno mladunče i jedna srna. Medvjedića starog osam mjeseci, koji je bio u potrazi za majkom i mlijekom, pregazio je jedan strani državljanin, koji je dakako pobjegao.
Istoga dana, a bio je to Svjetski dan zaštite prava životinja, malu crnu kujicu pronašao je ispred svoje kuće u Rijeci gospodin Radomir Vicić. Umiljato stvorenje, staro tek godinu dana, koje je jedva došepalo do gospodina Vicića, bilo je na smrt izubijano, s izbijenim okom, prijelomom vilice, kontuzijama po tijelu i žicom vezanom oko vrata. Kujica je jedva preživjela, za razliku od psa što ga je ne tako davno jedan "čovjek" vezao za dizalicu, a potom vitlao kranom sve dok pas nije izdahnuo. Navodno će biti prekršajno kažnjen, baš kao i nadležni u Hrvatskim cestama, u što imamo pravo sumnjati. Jer oni će se vrlo vjerojatno (o)dbraniti kako su cestu gradili za ljude, a ne tamo neke medvjede ili srne. A i sudovi su zatrpani "ozbiljnijim" predmetima, zar ne?
Pa je li stoga pisanje o životinjama i njihovom barem minimalnom pravu, onome na život, zapravo banalno bavljenje sporednim bićima? Ili je zapravo obrnuto? Da je ovdje banalnost uistinu rezervisana za one koji se vole nazivati višim bićima. Pače pripadnicima najkatoličkije nacije u Evropi. Koji će, nakon što na smrt pretuku onu malu crnu kujicu, otići u svoju crkvu na redovnu nedjeljnu misu.
Ali opet, nisu li neki pripadnici te najkatoličkije nacije u Evropi ne tako davno uništavali jednu drugu manjinu, tretirajući je baš kao pse ili šumske životinje? I nisu li neki, ne baš malobrojni, službenici Crkve s mnogo hršćanske ljubavi blagoslivljali oružje s kojim će se ubijati one "drukčije" od nas?
Čemu onda pričati o zaštiti životinja u društvu još uvijek potpuno nespremnom na život s drugima i drukčijima, u državi čiju zapuštenost potencira svaka vlast, nespremna da kazni čak i dokazane ratne zločince, a kamoli zlostavljače tamo nekih "nižih božjih bića"?
Kako razgovarati o pravu psa vodiča gospođe Katalenić u državi čiji su službenici lišeni elementarne čovječnosti čak i prema njoj samoj kao slijepoj osobi?
"Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala", piše u svom pismu gospođa Pasini, referirajući se na slučaj jedne brnjice za jednog psa vodiča slijepe osobe. Nažalost, jedini je odgovor: Vjerujte, gospođo, vjerujte!
INFO NOA |
