NASLOVNA O NAMA MATERIJALI VIJESTI ARHIVA GALERIJA LINKOVI KONTAKT

 

ZANIMLJIVOSTI
ZANIMLJIVOSTI

Oni rade za nas!

Program školovanja i dodjele pasa vodiča slijepih predstavlja osnovnu djelatnost Udruženja, koja je započela dodjelom prvih pasa vodiča 1993. godine. Od tada ima svoj razvojni put i dinamiku koja je zavisila od brojnih faktora: nedovoljna financijska sredstva, neadekvatni uslova smještaja za slijepe osobe i pse u vrijeme treninga, kontinuirano stručno usavršavanje kadrova itd.

Budući da program predstavlja vrlo složen dvogodišnji proces - od šteneta do odabira i obuke korisnika - svaki je njegov dio potrebno vrlo detaljno i realno isplanirati, kako bismo ostvarili konačni cilj, što će kroz organizaciju rada u Centru za pse vodiče i mobilitet biti puno lakše i racionalnije.

Školovanje i dodjela pasa vodiča slijepih


Po završetku socijalizacije, u dobi od 12 do 16 mjeseci, nakon završnog testiranja kako genetskih predispozicija tako i stečenih navika u kućnom odgoju, pas ulazi u školovanje koje traje od 6 do 8 mjeseci.
Školovanje obuhvata, uz obvezne vježbe poslušnosti, markiranje rubnika, stepenica, zaobilaženje prepreka, pronalaženje pješačkih prijelaza, autobusnih i tramvajskih stajališta, te vođenje u saobraćaju i sl. Uz ovladavanje naredbama pas mora znati samostalno pronalaziti najsigurnija i najprihvatljivija rješenja u 50-ak situacija (u svim klimatskim uslovima: snijeg, led, kiša), čime će povećati samostalnost, sigurnost i brzinu kretanja slijepe osobe.
Radni poligon Centra korištenjem montažnih prepreka omogućit će kvalitetnu provedbu vježbi u početnoj fazi rada sa psom.

U treningu psa vodiča nikada se ne smije zaboraviti da se psa školuje za slijepu osobu. Iz tog razloga zadnjih dva mjeseca instruktor radi s povezom na očima imitirajući kretanje slijepe osobe kako bi se izbjegla vizualna komunikacija sa psom. U tom periodu, sa slijepom osobom koja je predala zahtjev instruktor provodi intervju nastojeći prikupiti što više informacija o kandidatu te njegovim uslovima i dinamici života (gradska ili ruralna sredina), porodičnoj situaciji itd. Potencijalnom korisniku je potrebno već prilikom intervjua objasniti što za njega i porodicu znači suživot sa psom vodičem te što se sve od njega očekuje. Kandidat je dužan pribaviti svu potrebnu medicinsku dokumentaciju koja instruktoru uz intervju omogućuje procjenu njegovih psihofizičkih sposobnosti.
Nakon toga na instruktoru je izuzetno težak i odgovoran zadatak da usklađujući osobine slijepe osobe s karakteristikama psa vodiča (brzina kretanja, konstitucija, temperament) ostvari dobar spoj buduće radne jedinice.

INFO NOA

 

Treba li BiH da zažmiri kako bi vidjela bolj ?

Treba  naglasiti kako u Hrvatskoj ima 5. 800 slijepih osoba, od čega u Zagrebu 1.150. Do sada, Hrvatska udruženja za školovanje pasa vodiča školovala je 81. psa, a jedan od njih Tea je u Bosni i Hercegovini. Ta je kuja jedini pas vodič u FBiH-a, gdje ima čak tri  hiljade slijepih osoba. Taj podatak iznijela je potpredsjednica FBiH-a Spomenka Mičić, dodavši kako se humanost društva i demokratija države mogu mjeriti onoliko koliko se učini za one koji se ne mogu brinuti sami za sebe.

U Centru za rehabilitaciju Silver za pse vodiče i mobilitet, već dan nakon otvaranja  javilo se  sedam novih korisnika na edukaciju koja traje pet do šest sedmica. Na površini od 10.000  kvadratnih metara smješten je sam objekt Centra čija je površina 1. 407 m  kvadratnih, a koji se sastoji od sektora za pse, sektora za korisnike usluga, kancelarijskog prostora kojeg je potrebno opremiti kompjuterima te veterinarske ambulante. Kapacitet je za 12 osoba koje će proći besplatnu edukaciju. U dvorištu se pak nalazi staza za poduku pasa, kao i sadnice gdje se namjerava posijati mirisna trava  u cilju obuke pasa. Centar će sarađivati sa zemljama u okruženju,  a jedan od pasa koji će se školovati, otići će u Crnu Goru.

Na  otvaranju  centra  Silver  bili su gradonačelnik Milan Bandić, Jadranke Kosor predstavnici  Slovenije, Malte, Austrije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Gradnju  objekta, vrijednoga 14.632.153,00 kn, s poligonom za trening pasa, u jednakim su udjelima finansirali Grad Zagreb, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Hrvatsko udruženje za školovanja pasa vodiča i mobilitet.
Dodatno, Grad je, među ostalim, osigurao zemljište te preko malih komunalnih akcija finansiralo gradnju magistralne mreže za plin i kanalizaciju.



Predsjednica Hrvatskog udruženja za školovanje pasa vodiča i mobilitet Mira Katalenić zahvalila je gradonačelniku Bandiću i ministrici Kosor na svesrdnoj podršci i pomoći. Kako se moglo čuti, suvremeno opremljeni centar dobio je ime po psu gđe Katalenić koji ju je pratio u vrijeme kad je nastala ideja o gradnji jednoga takvog objekta.

INFO NOA

 

Gledaju i pored brnjice!

Datum i onako nije bitan. Toga se dana na liniji Dubrovnik – Zagreb, među mnoštvom putnika, našla i gospođa Mira Katalenić sa svojim psom vodičem za slijepe. Nakon dugotrajnog čekanja gospođa K. stigla je na aerodromski checking koji je u trenutku susreta s dežurnom službenicom vrlo vjerojatno ličio jednome od onih mučnih check pointa koje smo prelazili za vrijeme rata. Gospođa u uniformi naredila je, naime, da se psu, inače propisno označenom kao pomagaču i vodiču slijepih osoba, pod hitno stavi brnjica. U protivnom nema ništa od ulaska u avion. Nije naravno teško zamisliti tegobu slijepe osobe u aerodromskoj ili uopšte nekoj drugoj gužvi, a niti privrženost prema stvorenju koje joj omogućava koliko-toliko normalan život i kretanje. Ili možda većini ipak jest, budući da je riječ tek o psu.



Pa i ako ostavimo po strani ono što se banalno naziva ljubavlju prema životinjama, ostaje činjenica da prema važećem zakonu psi vodiči za slijepe ne moraju nositi brnjicu. Taj je argument, međutim, gospođa K. dugotrajno objašnjavala gospodarici check pointa, te da bi se dotična na koncu umilostivila, dajući do znanja kako ona, eto, slijepoj gospođi K. gleda kroz prste, ne pokazujući ni minimum nelagodnost ni zbog ponašanja prema slijepoj osobi ni zbog činjenice da sama ne poznaje propise kuće u kojoj je zaposlena.

No ni tu nije bio kraj neugodnog putovanja gospođe Katalenić kojoj su, nakon obavljenog mučnog čekiranja, prišla dvojica službenika i ponovo zatražili isto – psu se ima staviti brnjica! I opet je gospođa strpljivo - kako to znaju i mogu jedino hendikepirane osobe u društvu koje svojim većim dijelom priznaje jedino one zdrave, po mogućnosti iste, hrvatske, nacionalnosti, uz to još i seksualno "korektne" - objašnjavala kako zakon propisuje poseban tretman za pse vodiče slijepih osoba, da je po njenom saznanju i Croatia Airlines donijela pravilnik u kojem izričito stoji da psi vodiči slijepih ne moraju nositi brnjicu... Natezanje je trajalo i tek je pozivanje gospođe K. na činjenicu da joj u Zagrebu, prilikom odlaska, niko nije pravio probleme, konačno poništilo pseću revnost aerodromskih službenika.

Ovo je prepričano pismo što ga je redakciji poslala gospođa Vesna Gostimir Pasini iz Samobora kao svjedokinja antitretmana jedne slijepe osobe od strane državnih službenika. Gospođa Pasini još dodaje kako je gospođa Katalenić zajedno sa svojim psom morala stajati u gužvi ljudi i prtljage, te da se "nitko od osoblja nije sjetio, barem iz pristojnosti, takvog putnika primiti preko reda".

Kome dakle zapravo treba brnjica, umiljatim labradorima koji svojim vlasnicima nadoknađuju vid ili onima koji su koncentrisani da i psu pomagaču i hendikepiranoj osobi daju na znanje kako nisu dobrodošli u društvo zdravih dvonožaca? Čak i propisima usprkos.

To retoričko pitanje nažalost u ovoj zemlji postavlja samo manjina, koja, pak, shodno političkoj tradiciji, nikada nije u pravu. Da nije tako, zlostavljanje životinja ne bi bila uobičajena pojava, a jest. Da nije tako, onda bi ono slatko mladunče medvjedice pregažene nedavno na novoj autocesti kroz Liku, i danas bilo živo, ali nije. A nije zato jer Hrvatske ceste nisu postavile adekvatnu ogradu, pa je u samo tjedan dana pregažena majka medvjedica, njeno mladunče i jedna srna. Medvjedića starog osam mjeseci, koji je bio u potrazi za majkom i mlijekom, pregazio je jedan strani državljanin, koji je dakako pobjegao.

Istoga dana, a bio je to Svjetski dan zaštite prava životinja, malu crnu kujicu pronašao je ispred svoje kuće u Rijeci gospodin Radomir Vicić. Umiljato stvorenje, staro tek godinu dana, koje je jedva došepalo do gospodina Vicića, bilo je na smrt izubijano, s izbijenim okom, prijelomom vilice, kontuzijama po tijelu i žicom vezanom oko vrata. Kujica je jedva preživjela, za razliku od psa što ga je ne tako davno jedan "čovjek" vezao za dizalicu, a potom vitlao kranom sve dok pas nije izdahnuo. Navodno će biti prekršajno kažnjen, baš kao i nadležni u Hrvatskim cestama, u što imamo pravo sumnjati. Jer oni će se vrlo vjerojatno (o)dbraniti kako su cestu gradili za ljude, a ne tamo neke medvjede ili srne. A i sudovi su zatrpani "ozbiljnijim" predmetima, zar ne?

Pa je li stoga pisanje o životinjama i njihovom barem minimalnom pravu, onome na život, zapravo banalno bavljenje sporednim bićima? Ili je zapravo obrnuto? Da je ovdje banalnost uistinu rezervisana za one koji se vole nazivati višim bićima. Pače pripadnicima najkatoličkije nacije u Evropi. Koji će, nakon što na smrt pretuku onu malu crnu kujicu, otići u svoju crkvu na redovnu nedjeljnu misu.

Ali opet, nisu li neki pripadnici te najkatoličkije nacije u Evropi ne tako davno uništavali jednu drugu manjinu, tretirajući je baš kao pse ili šumske životinje? I nisu li neki, ne baš malobrojni, službenici Crkve s mnogo hršćanske ljubavi blagoslivljali oružje s kojim će se ubijati one "drukčije" od nas?

Čemu onda pričati o zaštiti životinja u društvu još uvijek potpuno nespremnom na život s drugima i drukčijima, u državi čiju zapuštenost potencira svaka vlast, nespremna da kazni čak i dokazane ratne zločince, a kamoli zlostavljače tamo nekih "nižih božjih bića"?

Kako razgovarati o pravu psa vodiča gospođe Katalenić u državi čiji su službenici lišeni elementarne čovječnosti čak i prema njoj samoj kao slijepoj osobi?

"Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala", piše u svom pismu gospođa Pasini, referirajući se na slučaj jedne brnjice za jednog psa vodiča slijepe osobe. Nažalost, jedini je odgovor: Vjerujte, gospođo, vjerujte!

INFO NOA

VEZANO ZA TEMU
Preživjela četiri dana u lavini
KALENDAR

© 2006 - 2008 - Design by SM