Zaštita Vuka u BiH
Tokom proteklih zima, u Banja Luci je bilo moguće vidjeti stravičan prizor koji kao da je iz nekih drugih, davnih, vremena divljeg zapada. Taj mučan prizor nije ostao ne zapažen u javnosti, jer je izazvao zgražanje, revolt i osudu mnogih stanovnika grada .
Vožnja gradom sa razapetim ustrijeljenim vukom na prednjem dijelu terenskog vozila prestala je u Buđžaku ispred kafića Jasinje gdje ja hrabri lovac vjerovatno svoj ulov pokazao kolegama po oružju uz dobru kapljicu, kako to obično i dolikuje "pravim" lovcima od formata koji znaju kako treba s vučinom.Njegovo pokazivanje "lovačke sreće i muške hrabrosti"je svakako neprimjereno i za svaku osudu. Ovakav postupak u gradu bilo koje države bi bio kažnjiv već po osnovama ometanja učesnika u saobraćaju, da ne pominjemo ostalo kao što je kršenje sanitarnih propisa,veterinarskih ili onih o remećenju javnog reda i mira.
Kako banjalučanke i banjalučani imaju nešto drugačije poglede o ovakvim ispadima zamoljeni smo da u ime građana ukažemo na neke bitne detalje, pa smo odlučili nešto više napisati o vuku u BiH .U glavnom, većina građana ima negativno mišljenje o ponašanju ovog lovca i zgranuta je samim postupkom na koji nije reagovao niko iz lovačkih asocijacija koje bi u svakom slučaju trebale prve osuditi ovakvo ponašanje svojih članova koji nanose štetu imidžu lovačkog saveza.
Vuk kao predator ne samo da je vrijedan divljenja ,nego je interesantan i u naučnom pogledu. Mnogi ga znaju samo kao lik iz bajke o Crvenkapici, koju nevješto interpretiraju usađujući novim generacijama pogrešan stav o ovoj životinjskoj vrsti kao čovjekovom neprijatelju. Širenjem urbanih zona i izgradnjom cestovnih pravaca ugroženo je njegovo stanište i ispresijecani ustaljeni pravci kretanja a nekontrolisanim izlovom osiromašen je njegov izbor prehrane.
S obzirom da je vuk strogo zaštićena vrsta u zemljama EU i da je zaštićen i u zemljama u našem okruženju nadamo se da će se u BiH uskoro pristupiti ozbiljnoj analizi brojnog stanja. Ovakva analiza bi zasigurno pokazala da je ugrožena vrsta koja ni iz daleka ne ugrožava čovjeka i njegovu imovinu u mjeri u kojoj to prikazuju institucije zadužene da brinu o divljim životinjskim vrstama u BiH.
Vuk je jedna od žrtava paušalne i loše procjene i vjerujemo da će odgovorne institucije donijeti odluku o zaštiti vuka prije nego što to bude prekasno za ovu fascinantnu životinjsku vrstu.
Vuk u Bosni i Hercegovini
Zasjedanje CIC-koordinacije za JI i Centralnu Evropu
Izlaganje: Prof. dr. Avdo Sofradžija
Populacija vuka u Bosni i Hercegovini predstavlja zasebnu taksonomsku jedinicu / podvrstu koju je Bolkay (1925) opisao na temelju analize relevantnih morfološko-taksonomskih osobina lobanje. Orginalni opis ove podvrste (Canis lupus kurjak), koju je autor ovoga teksta imenovao prema autohtonom narodnom nazivu kurjak, zasnovan je na analizi jedinki s područja planine Borje (Teslić). Prema nalazima do kojih je došao autor, bosanskohercegovački vuk / kurjak znatno se razlikuje od tipične podvrste
Canis lupus lupus i apeninskih vukova Canis lupus italicus.
Tako je opis nove podvrste (Canis lupus kurjak) ušao u odgovarajuću literaturu i tretira se kao i ostale podvrste vuka. U „Fauna dItalia“ navodi se da u Bosni živi zasebno podvrsta vuka Canis lupus kurjak. U katalogu „Fauna Jugoslavije“ Đulić i Mirić (1967) konstatuju da u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini živi posebna podvrsta Canis lupus lupus, a u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji Canis lupus kurjak, pri čemu se centar areala nalazi u Bosni. Mirić (1970), bez bilo kakve ograde, tvrdi da podvrsta Canis lupus kurjak živi samo u Bosni i okolnim planinskim krajevima. S ovim se slažu Bojović i Ćolić (1973). Merch (1970) i Brancelj (1988) također navode da u Bosni i Hercegovini egzistira posebna podvrsta (Canis lupus kurjak) i njegov taksonomski status ne dovode u pitanje. Jedan od radova koji zaslužuje posebnu pažnju kada je riječ o bosanskohercegovač koj populaciji vuka je rad Bosiljčića (1988). Ovaj autor je dao zanimljiv prilog proučavanja populacije vuka u BiH. Analizom 46 lobanja (26 mužjaka i 20 ženki) citirani autor je utvrdio veoma važne morfološko-taksonomske osobine lobanje ispitivanih jedinki vuka.
Utvrđeno je da dužina lobanje mužjaka varira između 223 mm i 283 mm, a širina od 109 mm i 151 mm. Srednja dužina lobanje bosanskog vuka (mužjaci), prema ovim istraživanjima, iznosi 256 mm, a širina 132,3 mm. Dimenzije lobanje ženki su manje; dužina varira između 212 i 256 mm, a širina 112 do 143 mm. Srednja vrijednost dužine lobanje ženki bosanskog vuka iznosi 237 mm, a širina 127,5 mm. Prema utvrđenim vrijednostima ispitivanih parametara ovaj autor zaključuje da su bosanski vukovi u tom pogledu znatno bliži kanadskim nego apeninskim vukovima. Tjelesna masa bosanskih vukova, prema istraživanjima citiranog autora, varira od 34 do 56 kg (mužjaci), odnosno 29-45 kg (ženke). Knežović i Knežević (1956) navode da nisu rijetki primjerci kurjaka čija tjelesna masa premašuje 60 kg. Tjelesna dužina kurjaka prema mjerenjima Bosiljčića varira između 1.420 i 1.980 mm (mužjaci) i 1.340-1.780 mm (ženke).
Knežović i Knežević (1956) navode da je u Bosni odstrijeljen veliki broj vukova čija dužina kože premašuje 2.000 mm (navode se primjerci čija je dužina kože iznosila 2.340 i 2.360 mm). I ovi parametri, prema mišljenju citiranih autora, prelaze okvirne standarde evropskih podvrsta vukova. Knjiga pod naslovom „Vuk, život, štetnost i tamanjenje“, naprijed spomenutih autora (M. Knežović i R. Knežević, 1956) na jedan se zanimljiv način bavi vukom u Bosni i Hercegovini. Manirom iskusnih lovaca, na bremovski način, ovi autori donose niz vrijednih podataka i zapažanja o biologiji vuka, njegovom rasprostranjenju, brojnosti te štetama koje pričinjava. Naročita pažnja je posvećena načinu uništavanja ove „opake“ zvijeri i sugestiji mjere za njeno definitivno uništenje! Biosistematski status vuka u Bosni i Hercegovini , kao što se iz citiranih radova može zaključiti, nikada nije osporavan i njegov je status jednako validan kao i ostalih 26 infraspecijskih jedinica / podvrsta (Brancelj 1988). Problem je, međutim, što bosanskohercegovačka populacija vuka nikada nije sistematski istraživana, posebno sa stanovišta aktuelnog stanja brojnosti njegove populacije, zbog čega još uvijek u narodu Bosne i Hercegovine vrijedi: „ima ih ko buha“, „broja im nema“, „oka ne možeš otvoriti“, „izjedoše sve živo“ itd.
Rasprostranjenje
Rasprostranjenje vuka u Bosni i Hercegovini obuhvata brdsko planinsko područje listopadnih i četinarskih Dinarida, od granice s Hrvatskom na sjeverozapadu do granice s Crnom Gorom na jugoistoku.
Na cjelokupnom području BiH, osim sjevernih dijelova prema Savi, vuk je prisutan stalno ili povremeno u manjem ili većem broju. Kao i rasprostranjenje, tako i brojnost s vremenom su se mijenjali zavisno od globalnih ekoloških i civilizacijskih promjena u zemlji. Treba, međutim, konstatovati da precizni podaci o rasprostranjenju vuka u BiH nikada nisu izvedeni na bazi ozbiljnih naučnih istraživanja. Svi dosadašnji podaci o prisustvu vuka u pojedinim dijelovima BiH bazirani su na podacima o mjestu odstrjela, odnosno evidentiranju štete koju je vuk pričinio na domaćim životinjama. Pouzdanost ovakvih podataka je često upitna, pogotovu kada je riječ o pričinjenim štetama na domaćim životinjama. Prema nekim podacima iz vremena austrougarske uprave, vuk je u Bosni i Hercegovini naseljavao cjelokupno područje osim užeg dijela uz rijeku Savu (Bosanski Brod i Bosanski Šamac). I Curčić (1915) je manje više saglasan s ovim podacima, dobivenim na temelju mjesta učinjenih šteta na domaćim životinjama. Podaci do kojih je došao Bosiljčić (1988) pokazuju da vuka nema ili se javlja krajnje rijetko na potezu od Velike Kladuše (krajnji sjeverozapad), pa uz rijeku Savu do sjeveroistoka zemlje. Aktuelni podaci o rasprostranjenosti vuka u BiH su uglavnom podudarni s podacima Bosiljčića.
Na osnovu statističkih podataka o mjestu odstrjela vukova u BiH u periodu od 1998. do 2008. godine može se zaključiti da nijedan primjerak nije odstrijeljen (ni evidentiran) sjevernije od linije Bosanska Dubica - Prnjavor - Derventa - Gradačac - Bijeljina. Također je iz predstavljenih podataka, o čemu će biti govora u narednom odjeljku ovog teksta, vidljivo da broj odstrijeljenih (evidentiranih) vukova za spomenuti period opada od juga prema sjeveru zemlje.
Brojnost populacije nekada i sada
O brojnosti populacije vuka kao i u slučaju njegovog rasprostranjenja u Bosni i Hercegovini ne postoje relevantni podaci. U nedostatku takvih podataka broj vukova u BiH procjenjivan je isključivo posredno na temelju broja odstrijeljenih jedinki u toku određenog vremenskog perioda. Na taj način su iznošene različite procjene o broju vukova u BiH. Tako je u periodu od 1880. do 1907. odstrijeljeno (uništeno) 15.447 vukova ili prosječno godišnje 553 jedinke. Tada je procijenjeno da u BiH živi najmanje 1.000 vukova. U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata broj odstrijeljenih vukova godišnje kretao se od 250 do 320 jedinki, na temelju čega je procijenjeno da je brojno stanje u prirodi smanjeno u odnosu na prethodni period. U periodu Drugog svjetskog rata, sudeći po broju odstrijeljenih i uništenih vukova godišnje (300-500), zaključeno je da se broj vukova u BiH značajno povećao u odnosu na prethodni period. Nakon Drugog svjetskog rata broj vukova se prema svim pokazateljima enormno povećao. Zbog velikih šteta koje su vukovi pričinjavali stočarstvu te pod pritiskom javnosti kao reakcija na povećan broj vukova u BiH na osnovu odluke Vlade BiH donesena je Uredba o trovanju vukova kao mjera za njegovo uništenje. Tako je od 1946. do 1955. godine u BiH provedena nezapamćena kampanja uništavanja vuka svim raspoloživim sredstvima i metodama.
U spomenutom periodu, prema dostupnim podacima, na različite načine utamanjeno je oko 5.500 vukova (samo 1952. uništeno je 1.336 jedinki). Koncem 1949. i početkom 1950. godine procijenjeno je, na bazi šteta koje su vukovi počinili na domaćim životinjama i broju odstrijeljenih vukova te godine, da je u BiH tada bilo oko 1.390 vukova. Nakon ove akcije došlo je do znatnog smanjenja populacije vuka u BiH, da bi se do 1970-ih godina brojno stanje popravilo i kretalo između 350 i 400 jedinki i da se na tom nivou populacija vuka stabilizirala (Bosiljčić 1988). Na temelju statističkih podataka koje prenosi Bosiljčić (1988), u periodu od 1977. do 1986. na području BiH ulovljeno je 2.227 vukova, što u prosjeku godišnje iznosi oko 223 jedinke. Najveći odstrjel u to vrijeme bio je na području Kupresa, Nevesinja, Bosanskog Petrovca, Kalinovika, Glamoča, Sokolca, Livna, Bileće, Mostara, Bugojna itd. Bosiljčić je na temelju broja odstrijeljenih vukova te primjene određene metodologije, koja se tiče prosječnog broja godišnje odstrijeljenih jedinki, prosječnog okota i prosječnog prirasta mladunaca, procijenio da je u to vrijeme u BiH bilo oko 400 vukova. Najnoviji statistički podaci kojima raspolažemo govore da je u periodu 1998.-2008. godine u BiH odstrijeljeno 1.780 vukova, godišnje u prosjeku 162. Ako se ovi podaci uporede s podacima Bosiljčića, vidljivo je da je broj godišnje odstrijeljenih vukova za oko 30 posto manji.
Da li se najnoviji podaci o broju odstrijeljenih vukova mogu smatrati eventualnim pokazateljem aktuelnog brojnog stanja vuka u BiH? Raspoloživi statistički podaci dobiveni s terena su nedovoljni za ozbiljnije zaključke o aktuelnom brojnom stanju populacije vuka u Bosni i Hercegovini Prema slobodnoj procjeni broj vukova u BiH se kreće između 300 i 350 jedinki Zakonska legislativa i status Vuk u Bosni i Hercegovini nikada nije na bilo koji način zaštićen niti je njegovo uništavanje bilo kontrolisano Štaviše, austrougarske vlasti, vlasti kraljevine Jugoslavije i vlasti socijalistič ke Jugoslavije zakonskom su legislativom podržavale i stimulisale njegovo uništavanje Najnoviji zakoni o lovstvu u BiH vuka tretiraju kao divljač, ali ni na koji način nije propisana potrebna i odgovarajuća zaštita Imajući u vidu navedeno, smatramo da bi što je moguće prije trebalo donijeti plan gospodarenja vukom, a u skladu s tim i odgovarajuće zakonske propise kojima bi se vuk zaštitio, te radi racionalnog gospodarenja da se propišu uslovi kontrolisanog odstrjela Drugim riječima, sve ovo mora biti usaglašeno s općom konvencijom o zaštiti vuka.
Zaključak i prijedlog
Populacija vuka u Bosni i Hercegovini, prema općim pravilima biološke klasifikacije, predstavlja posebnu infraspecijsku jedinicu / podvrstu koja se u odnosu na ostale pod vrste vuka odlikuje nizom specifičnih morfotaksonomskih osobina Radi se, dakle, o specifičnom genetičkom entitetu, a prema važećim međunarodnim konvencijama obaveza ga je tretirati na primjeren način
Procijenjeno aktuelno brojno stanje populacije vuka u BiH ukazuje da je ono znatno smanjeno u odnosu na ranije Prema raspoloživim podacima sadašnji broj vukova u odnosu na stanje iz 1988 godine smanjen je za najmanje 30 postož Realno je očekivati da će se tendencija smanjenja broja vukova nastaviti s obzirom na niz faktora koji potencijalno i stvarno tome idu u prilog
Da bi se dobio realan uvid u stanje populacije vuka u BiH, nužno je što prije preduzeti odgovarajuća naučna istraživanja angažovanjem kompetentnih domaćih i međunarodnih stručnjaka Za takvo istraživanje potrebna su znatna materijalna sredstva koja se iz domaćih izvora ne mogu obezbijediti, pa je u tom pogledu neophodna međunarodna podrška
Smatramo da bi za početak trebalo organizovati odgovarajuć i naučni skup na kome bi se razmotrilo stanje vuka u BiH, razmijenila međunarodna iskustva o ovom problemu i predložile konkretne mjere vezane za njegov status, a koje bi bile u saglasnosti s Deklaracijom o zaštiti vuka Sve to treba da posluži kao realna osnova za izradu međunardnog projekta o stanju vuka u Bosni i Hercegovini te mjerama koje treba preduzeti kako bi se na primjeran način tretirao ovaj predator.
