Bok, svima!
Prije neki dan sam listao jednu fenomenalnu knjigu, objavljenu prije tridesetak godina (ne kod nas). Sve mi se na njoj sviđa – i prijelom i slike i tema generalno (jer je vrlo neobična), a pogotovo kako su tekstovi napisan.
To je knjiga „Living Wonders“ Johna Michella i Roberta J. M. Rickarda, koja ima podnaslov „Misterije i kurioziteti životinjskog svijeta“. U njoj ima doista zanimljivih stvari, pogotovo u dijelu o kriptozoologiji (doduše, tamo je sve već klasika), i u drugom dijelu koji se zove „Hints of Teleportation“. No, meni su najfascinantnija bila neka poglavlja trećeg dijela (knjiga ima ukupno četiri dijela), koji ima naslov Wonderful Cretaures, a u njemu se nalaze poglavlja o mačkama i psima koji su govorili, pa o konjima koji su znači računati i slično, a i neke druge dirljivije teme.
Evo nekih od tih priča, da se ne čudim sam.
Pas Pepe, čiuaua iz Torrencea u Kaliforniji, proslavio se kad je u srpnju 1966. u magazinu Fate objavljen intervju s njim. Pepe je imao donekle ograničen vokabular, kojega su činile rečenice «I want you», «How are you», «Not now», «Hello there» i «Ed Sullivan». Njegova vlasnica, gospođa Genova bila je prva koja je čula Pepea kako priča. Kroz vrtnu ogradu je kujici iz susjedstva potpuno razgovijetno govorio »I love you-oo, I love you-oo, I need you-oo», i to neprekidno ponavljao visokim pjevajućim glasom. U javnost je prvi put izašao kad je majstoru koji je popravljao bojler kod Genoveovih rekao «I love you». Majstor nije mogao vjerovati ušima niti očima i zapanjeno je promatrao kako mu pas visokim glasom pjeva da ga voli. Bio je toliko oduševljen Pepeom da ga je odveo pokazati ga svojim kolegama, glas se proširio i Pepe je vrlo brzo postao jako popularan.
Pepe je pričao na slijedeći način. Prvo mu se u grlu, kako su se mišići počeli pomicati, počoo pojavljivati tihi pjevajući zvuk. Za oko šest sekundi on bi visoko podignuo glavu, široko otvorio usta i izgovarao riječi za gospođom Genove, ponavljajući svaku frazu više puta. Osim što se moglo vidjeti kako mu rade mišići grla, jezik mu se na, za pse, neobičan način, pomicao prema «krovu» usta pri svjesnom naporu da stvori slogove i proizvede njegovu kombinaciju govora i pjevanja.
DRUGI BRBLJIVI PSI
Daleko od toga da je Pepe jedini pas koji je naučio govoriti. U Dallasu, u Texasu, isto je radio doberman Lancer, o kojem je 1977. pisao magazin National Enquirer. Imao je prilično velik vokabular, a njegov vlasnik Gerald Master ispričao je da Lancer može «u nekoliko minuta naučiti skoro bilo što». Wrightu je Lancer bio vrlo koristan jer je šarmirao dame u kozmetičkoj kompaniji koje je Wright bio predsjednik, učeći i govoreći njihova imena.
S druge strane Atlantika, još 1946, foks-terijer Ben iz Roystona u Hertfordshireu, postao je zvijezda novina Daily Mirror. Besprijekorno je izgovarao «I want one», žicajući kolačić ili biskvit, a reporter je bio zapanjen što je to činio raznim intonacijama – od molećivog glasa do zapovjedajućeg. Pozvana su dva veterinara-krirurga, profesor W. C. Miller i Dr. W. Wooldridge, da prouče Bena. Bili su u čudu, a najviše ih je zapanjilo što Ben, kako bi kontrolirao riječi, koristi usta i do neke mjere jezik.
PAMETNI KONJI MATEMATIČARI
Hans je bio mladi ruski pastuh kojega je 1900. godine kupio 62-godišnji Wilhelm von Osten, kojega je dugo opsjedala ideja da životinje uz određeno obrazovanje mogu razviti inteligenciju sličnu ljudskoj. Von Osten za započeo s nizovima od devet čunjeva, govoreći broj čunja u nizu i tako učeći konja da prepozna brojeve i da ih poveže s riječima «jedan», «dva«, «tri» itd. Potom je čunjeve zamijenio brojevima napisanima na ploči. Kad je i to savladao, von Osten ga je upoznao s elementarnom matematikom. Hans je uskoro radio jednostavna zbrajanja, a nakon toga i sve složenije operacije, do računanja kvadrata i vađenja trećeg korijena.
Jedan od prvih Hansovih istraživača, profesor Claparède, koji je nekoliko tjedana pratio Pametnog Hansa korz njegove matematičke korake, zapisao je u knjizi «Archives de psychologie de Geneve» da «Hans ne samo da je znao zbrajati već je znao i čitati, a u glazbi je znao razaznati harmonične zvukove od disharmoničnih. Također je imao izvanredno pamćenje; mogao je reći datum svakog dana u tjednu. Ukratko, njegov je rezultat bio na nivou inteligentnog 14-godišnjeg školarca.»
Hansa je ispitivao i odbor sastavljen od profesora psihologije, fiziologije i zoologije, konjičkih časnika, doktora, nekoliko veterinara i upravitelja cirkusa. Pet tjedana su proučavali i ispitivali konja te učinili sve što su mogli da uhvate von Ostena u prijevari. Ali čak i kad njegov trener nije bio s njim u sobi, Pametni Hans je računao i odgovarao s jednakom lakoćom. Odbor se povukao i napisao da nisu otkrili nikakav trik te da ne mogu objasniti to što su vidjeli. No, zahvaljujući knjizi jednog uglednog njemačkog akademika koji je osporavao Hansove vještine, i Hans i njegov vlasnik u konačnici su javno ismijani. Von Osten je umro razočaran, ali Hans je nastavio živjeti i osvijetlao mu obraz.
UČENICI KARLA KRALLA
Von Osten je Hansa ostavio poslovnom čovjeku Karlu Krallu od Elberfelda koji je imao svoje ideje o životinjskom obrazovanju. On je s Hansom bio vrlo strpljiv, pa su se njegove sposobnosti značajno povećale. Krall je zatim doveo dva arapska pastuha, Muhameda i Zarifa, te počeo i njih podučavati. Za dva tjedna naučili su zbrajati i oduzimati. Nakon nekoliko mjeseci su ovladali cijelom matematikom, nakon čega su krenuli učiti pisati. Kako su za brojeve naučili da desnim kopitom udaraju jedinice, a lijevim desetice, Krall je smislio kod u kojem su slova i zvukovi predstavljani na sličan način, određenim brojem udaraca svakog kopita. Potpun opis svoje metode dao je u knjizi «Životinje koje misle», objavljenoj 1912. godine.
Konji su ubrzo raspoznavali i pisali riječi te mogli komunicirati, a Krall je povećao svoj «razred» s još nekoliko učenika, među kojima su bili šetlandski poni Hänschen i slijepi konj imenom Berto. Krall je bio spreman svoju staju otvoriti znanstvenicima. Pojedinačno i u grupama, različiti profesori iz cijele Europe počeli su stizati u Elberfeld. Krall i njegovo osoblje tad bi se povlačili, ostavljajući ih da s konjima rade sami. Svi su bili jednoglasni da se kritike koje su govorene protiv von Ostena ne mogu primijeniti na Krallove konje. Kako bi bili sigurni da konji ne primaju nikakve fizičke signale, svjesne ili nesvjesne, promatrali su ih kroz malu rupicu, ali konji su i dalje postizali iste rezultate.
Primjerice, profesori Mackenzie iz Genove i Assagioli iz Firence zadali su konju Muhamedu da izvadi korijen iz 1 874 161. Pitanje je napisano na ploči, a oni su izašli van i kroz rupicu virili u staju gdje je Muhamed kopitima otkucao točan odgovor - 1369. Postavljana su i pitanja na koja i sami istraživači nisu znali odgovore. Tako je dr. Haenel zatražio od Muhameda četvrti korijen od 7 890 481. On je smjesta odgovorio – 53, što se pokazalo točnim. Štoviše, kada su naučili jezik znakova, konji su nekad davali spontane primjedbe. Zarif je tijekom jednog ispitivanja od strane profesora Claparèdea iznenada prestao odgovarati i odlupao riječ «umoran», a nakon nje «bol u nozi». Također je Krallu rekao kad je konjušar istukao Hänschena.
Dr. Schoeller i Dr Gehrke su, radeći s konjima iz Elberfelda tijekom 1912. i 1913, upitali Muhameda zašto ne pokuša govoriti umjesto kucanja kopitima. Činilo se da životinja pokušava artikulirati, a potom je otkucao kopitom «Nemam dobar glas». Krallove metode učenja imale su puno sljedbenika, vlasnika pametnih pasa i konja i drugih životinja. No, usprkos inteligenciji, konji iz Elberfelda su mobilizirani u Prvi svjetski rat iz kojega se niti jedan nije vratio.
GOSPOĐA ČUDO
Lady Wonder bila je kobila koja je 33 godine živjela u trošnoj staji na cesti između Richmonda i Petersburga u SAD-u, a umrla je 1957. Njeni vlasnici, gospodin i gospođa Fonda, smatrali su da se sve životinje može naučiti ono što su oni naučil Lady Wonder, ali su pri tom, kao bogobojazni i skromni ljudi, usprkos siromaštvu, odbijali ponude cirkusa i holivudskih agenata.
U staji se nalazio njihov izum, drvena tipkovnica sa slovima, nalik velikom pisaćem stroju. Kad bi Lady nosom pritisnula neku tipku, podiglo bi se određeno slovo. Umjesto učenja matematike, ovi ljudi iz Virginje radije su od konja slušali proricanje i mudre savjete. Tražilo je se da predviđa vrijeme, sportske rezultate, a u nekoliko prilika (detaljno opisanih 31. listopada 1978. u National Enquireru) policija ju je angažirala kao pomoć u traženju nestalih ljudi. Polako, Čudo je ušla u legendu.
Kod Lady Wonder nikad nije bilo sumnji u prijevaru jer se jasno vidjelo kako, bez prisustva vlasnika, tipka po svvojoj tipkovnici. Njene poruke su imale smisla, a kad su se ticale budućih događaja, često su se pokazale točnima. Točno je predvidjela Roosevelta i Trumana kao predsjednike, a službenici konjičkih utrka nagovorili su njene vlasnike da spriječe ljude da ju pitaju rezultate.
Mnogi posjetitelji pitali bi je detalje iz vlastite prošlosti za koje nitko nije znao osim njih, a Lady Wonder bi im o tim, često nemilim ili sramnim događajima, precizno pričala. Nakon toga mnogi od njih odlazili bi iz staje crvenog lica ili u suzama, često optužujući njene vlasnike da se bavim sotonskim stvarima.
Novinar Jack Woodford, koji se Lady Wonder bavio 24 godine, u veljači 1963. je u časopisu Fate opisao neke od svojih susreta. Prvi od njih zbio se 1933. Gospođa Fonda odvela ga je do konja i pitala ima li kakvo pitanje. On je tražio da konj pogodi njegovo ime. Lady je otkucala JACK. Kako se nije predstavio, to ga je iznenadilo, ali odlučio je testirati konja i zanijekao da je to njegovo ime. Gospođa Fonda rekla je konju da proba opet. On je prezrivo pogledao Woodforda i otkucao JOSH. Tako je Woodforda zvala njegova baka, koja je odavno bila mrtva i nitko na svijetu nije znao to ime.
Da spomene i to da se 1658. godine u Londonu održavala predstava koje je glavna zvijezda bio konj koji je mogao brojiti, odgovarati na pitanja i ispaljivati mali top. Od tog vremena mnogi su zabavljači učili životinje da kopitom ili šapom tuku po tlu dok od svog vlasnika ne dobiju signal da prestanu. Tako je ispadalo da konj odgovara ili broji. Jedan konj i jedan škotski ovčar su oko 1891. na pozornici Royal Aquarium u Londonu odgovarali na matematička pitanja, pogađali vrijeme, starost ljudi i slično. Njihov trener je jednom novinaru objasnio da je konja naučio da kuca po tlu sve dok ga on gleda, a da prestane kad okrene pogled drugdje. Za psa signal je bio trzanje rukavice u trenberovoj ruci. No, među konjima iz Elberfelda bio je i slijepi konj Berta, a i druge konje se promatralo kroz rupicu, i bez nazočnosti vlasnika, pa je nemoguće njihovo znanje objasniti svjesnim ili nesvjesnim signalima od učitelja ili istraživača.
Njemački istraživači koji su početkom 20. stoljeća proučavali pametne konje ustanovili su da neki od njih imaju više uspjeha u rješavanju kompliciranih zadataka (poput vađenja trećeg korijena) nego onih jednostavnih. Primijetili su i da je česta pojava da su životinje tim bolje računale čim je njihov učitelj bio inteligentniji i učeniji. Također, pametne životinje često su brkale redoslijed znamenaka pa umjesto 15 rekli 51 i sl. Konji iz Elberflda su ponekad dali pogrešni odgovor, no kad bi ih se upitalo drugo pitanje odgovorili bi točnim odgovorom na prvo pitanje. Takve anomalije, koje su mnogi ustanovili, često su predstavljane kao dokaz da kroz životinje progovara netko ili nešto drugi, a da one same ne razumiju značenje vlastite komunikacije.
PAMETNI PSI
U Italiji, u gradu Fiesoli, živio je engleski seter zvan Arli. Vlasnica mu je bila Elizabeth Mann Borgese, kćer Thomasa Manna, a studirala je komuniaciju između ljudi i životnja. Za Arli je napravila posebni pisaći stroj s slovima dovoljno velikima da ih on može stiskati nosom. Prvo ga je naučila razlikovati napisane simbole, dok pas nije mogao izabrati kartu s rječju «Dog» ili «Cat». Potom je riječi razbila u slova i naučila ga razlikovati glasove. Uskoro je Arli mogao napisati svoje jednostavne želje. Recimo, volio se voziti autom pa bi napisao «go car» .
1913. godine u Njemačkoj, u Mannheimu, terijer Rolf je pokazao svoje matematičke sposobnosti dok je vlasnica Paula Moekel učila kćer računati. Ona nije znala koliko je 2 i 2, pa je u šali upitala Rolfa zna li on. On je šapom otkucao četiri puta. Iznenađeni, nakon toga su ga pitali i druga pitanja i on je uvijek točno izračunao. S vremenom je naučio i abecedu - gospođa Moekel mu je pokazala sva slova, a on je uz svako otkucao jedan broj. Pri tom je najmanje brojeve pridružio slovima koja su se najčešće pojavljivala. Pomoću svoje abecede, Rolf je mogao odgovoriti na skoro svako pitanje koje su mu postavljali ugledni matematičari, zoolozi i psiholozi. Dr. Oshausen iz Hamburga bio je zapanjen, ali i potpuno uvjeren u pseće sposobnosti, kad mu je on izračunao zbroj trećeg korijena iz 1331 i trećeg korijena iz dva. Za sliku krokodila napisao je «Odd beast» (čudna zvijer), a za jesen «apple time» («vrijeme jabuka»).
I Rolfova kćer Lola postala je vješti matematičar. Prilikom odgovaranja na zadatke, desnom nogom bi udarala za jedinice, a lijevom za desetice. Za broj 11 udarila bi s obje šape. S vremenom je naučila i čitati, prvo napisane sume u zadacima, a kasnije i druge riječi. Prošla je rigorozne testove, a profesor Ziegler iz Stuttgarta rekao je da mu je kao znanstveniku dužnost potvrditi da Lola piše i čita vlastitim umnim sposobnostima.
U novije doba slavan je bio pas Chris, koji je živio od 1950. do 1962. na Rhode Islandu. Na sličan način kao i njegovi prethodnici, tapkajući šapom, on je znao brojati, zbrajati, množiti, dijeliti, slovkati, vaditi drugi i treći korijen. Naravno, privlačio je puno pažnje, ali njegovi vlasnici George i Marion Wood štitili su ga od znatuželjnika i čak neprijateljski raspoloženih posjetitelja koji su smatrali da je riječ o sotonizmu, ali su im vrata uvijek bila otorena za mnogobrojne istraživače - kakvi su bili dvojica inženjera koji su Chrisu zadali zadatak za koji nisu znali rješenje, kako bi ustanovili radi li se o čitanju misli. Pas ga je izračunao za četiri minute. Potom su njih dvojica prionauli na isti posao za koji im je trebalo - deset minuta. I ustanovili da je Chris točno riješio zadatak. Chris je par puta nastupio i na televiziji, ali nikad ga se nije sililo da radi kad neće. Iako genijalac, živio je sretnim psećim životom, provodeći većinu vremena kao i drugi psi, lutajući, lajući na mačke i loveći aute. Što je u redu.
Među životinjama-pametnjakovićima prednjačile su mačke, psi i konji, ali se tu našao i jedan slon. Indijski slon Batyr iz zoološkog vrta u Karagandi, u tada sovjetskoj republici Kazahstanu, mogao je reći «Batyr je dobar» i glagole poput «piti» ili «dati». Po tome je postao slavan, pa je njegov snimljeni glas puštan i na radiju. Pričao je tako što bi gurnuo surlu u usta i počeo govoriti.
MAČKE KOJE GOVORE
1963. godine pažnju novinarke magazina Fate privukla je mačka Whitey koja je živjela u Hillside Acresu, na Floridi, u domu obitelji Deem. Oni su je pronašli vani izgladnjelu te udomili, smatrajući da će biti dobro društvo njihovom mačku Blackieu. Šest mjeseci nakon što je stigla u njihov dom, Whitey je skočila na krevet i rekla Ruth Deem: «Mama, I’m hungry». «Što si rekla?» upitala ju je Ruth, a mačka je ponovila zahtjev. Ruth joj je dala hranu i nikome nije pričala o svom iskustvu. Par dana kasnije James Deem je udario Whitey i rekao joj da je zločesta. «I am not a bad cat», rekla je Whitey. «I want out.». Među frazama koje su izlazile iz Whiteinih usta su bile i «Why no one love me?», «I want to go home», «I want out», «I love mama» i «He’s bad», što se odnosilo na Blackiea. Zapanjena novinarka je intervjuirala i mnoge susjede koji su «razgovarali» s Whitey, te potražila stručni savjet parapsihologa u potrazi za objašnjenjem, ali, naravno, uzalud. Nisu je zadovoljili odgovori poput onog da je neki duh opsjeo životinju, što je bilo često objašnjenje za rijetku , ali dobro dokumentiranu pojavu životinja koje su govorile
Ne postoji niti jedna teorija koja bi objasnila postojanje educiranih ili pametnih životnje. Neki smatraju da su to životinje koje su razvile vlastitu inteligenciju, drugi da odgovaraju na svjesne signale svojih trenera ili nesvjesne signale onih koji pitaju (što se , međutim, pokazalo netočnim), a smatralo se i da čitaju misli onog koji pita, da su mediji i da poruke dobivaju iz svijeta duhova i sl. No, pametne životinje ostaju još jedna dokaz da je svijet puno čudnije mjesto nego što smo naučeni misliti.
