Životinje u umjetnosti 2

Hrvoje Dumančić akademski kipar

Hrvoja Dumančića već godinama nadahnjuju konji. Njegova strast nekima se može činiti neobičnom, no ona ga svakodnevno inspirira. Kada je na X. Međunarodnom salonu u Saumuru u Francuskoj 2002. godine osvojio Grand Prix, u konkurenciji od petstotinjak prijavljenih umjetnika iz čitavog svijeta, bio je još kako šokiran... Velika mi je čast uopšte bila što su uvrstili moj rad, a kako sam bio autsajder, ni na kraj pameti mi nije bilo da bih mogao pobijediti - skromno kaže akademski kipar koji je 1998. diplomirao na Akademiji za likovnu umjetnost u Zagrebu, a četiri godine kasnije i osvojio Francuze bronzanim kipom svog konja Aramisa. Aramis je inače Hrvojeva životna muza, s njim je proveo punih 12 godina, od čega se šest aktivno takmičio. Do pobjede u Francuskoj Dumančićev rad u Hrvatskoj gotovo da nije bio poznat, a još manje priznat. No, nakon osvajanja te prestižne nagrade, uslijedilo je novo iznenađenje: predsjednik žirija rekao mu je da je njegova skulptura nagrađena zbog toga što je unijela novitete u skulpturu 20. vijeka i da niko prije njega nije tako modelirao konje, dodavši kako je nevjerojatno da ju je izradio neko tko ima samo 25 godina. Hrvoje Dumančić je tako napokon u Francuskoj dobio potvrdu svog rada jer je do tada, kao svaki mladi umjetnik, bio nesiguran i na neki način sumnjao u ono čim se bavio. Naime, na zagrebačkoj Likovnoj akademiji znao je nerijetko imati probleme i nesporazume s profesorima koji nisu shvatali tu njegovu posvećenost konjima i svjesnu odluku da uglavnom slika i izrađuje skulpture konja. Stoga je bio i te kako sretan kada je uvidio da u Francuskoj postoji čitava likovna scena posvećena konjima: od galerista, agenata, kritičara, muzeja, kolekcionara, pa sve do biblioteka i knjižara.

Život Hrvoja Dumančića odredila je ljubav prema konjima. Osim što ovaj akademski kipar najčešće i najradije izrađuje skulpture konja, on je i nekadašnji juniorski viceprvak u preponskom jahanju. i još uvijek se takmiči, budući da u konjičkom sportu godine doista nisu uslov. Jahati je počeo sa sedam godina i to mu je odredilo život, a tu je ljubav usadio i svojoj djeci, Mariti (7) koja se već takmiči i Lukasu (4). Hrvoje je, osim toga, uveo natjecateljsku disciplinu za djecu od 3 do 8 godina. Uz osmijeh kaže da zahvalan hipodromu i konjima što je, smatra, izrastao u kvalitetnu, normalnu i zdravu osobu te kako nikada u tinejdžerskim danima nije imao problema s pušenjem ili alkoholom. To je i jedan od bitnih razloga zbog kojeg se zalaže za što veću popularizaciju jahanja u Hrvatskoj.

No, Hrvojevi početci nisu bili lagani. Kada je tek izašao s Akademije, osjećao se prilično izgubljeno, shvatio je da se niko ne brine o diplomiranim likovnjacima i kiparima, niko mu nije znao dati ni neke najbanalnije informacije nužne mladom umjetniku na početku karijere. A ti prvi koraci su, dakako, najteži... Stoga se Hrvoje dosjetio kako će postati mecena sam sebi te je prije osam godina lansirao komercijalnu verziju svog rada - "Horseland". Brend kojem je odmah dao englesko ime kako bi se lakše probio i na međunarodno tržište. Iza slogana Horseland krije se njegova poslovna filozofija "all about horses, made by hand". S "Horselandom" se probio na strano tržište. Uz spomenute Francuze, Švicarci, Nijemci pa čak i Amerikanci redovno naručuju njegove radove kao poslovne poklone, a i u Hrvatskoj sve je više kupaca. U ponudi se mogu naći terakotne skulpture, keramičke konjske glave, svijeće, kravate oslikane konjima, okviri za slike, krasne posude, unikatni ukrasi za bor i ostali srodni radovi manjih dimenzija, a svi ti umjetnički predmeti u konjskom su "štihu".

Za sada njegove radove možete razgledati u izložbenom prostoru na zagrebačkom hipodromu, ali želja mu je na korištenje dobiti izložbeni atelijer u središtu Zagreba te je zbog toga podnio i molbu gradu. Čini mu se da bi to bila prava turistička atrakcija, pogotovo ako bi sjedio u izlogu dok bi izrađivao svoje skulpture ili unikatni nakit za bor. Već ima ideje za brojne performanse i događanja, a smatra da bi ljude najviše oduševila mogućnost izravnog kontakta s autorom. Zbog toga je organizovao i sudjelovao u brojnim akcijama, poput izložbe u štalama u Lipiku za povratak hrvatskih lipicanaca iz Srbije ili obilježavanju 500. godišnjice ergele Đakovo. Kako je Đurđa Adlešić sada postala potpredsjednica Vlade, a ujedno i sama jaše, Hrvoje se nada da bi neke od njegovih ideja mogle dobiti priliku zaživjeti. Sam priznaje da je dijete asfalta, ali da ga je oduvijek privlačila priroda te da nema veće sreće nego kada mu, dok jaše na hipodromu, na stazu izleti zec ili fazan. Stoga bi bio najsretniji kada bi jednog dana mogao stvarati negdje na rubnom dijelu grada, gdje bi održavao radionice za studente Likovne akademije. Tu je ideju dobio u Francuskoj gdje francuski umjetnici preuređuju stara imanja, žive na njima i drže likovne kolonije. Hrvoju Dumančiću su tek 33 godine, već je dosta toga postigao, pa tko zna, možda ni ova ideja neće ostati utopija...

INFO NOA