Gdje s  kućnim ljubimcem kada je vrijeme za poslednji pozdrav?

Mom ljubimcu  je petnaesta  godina života i pomalo mu  popušta  zdravlje. Kroz sve te godine trudio  sam se da mu život bude što kvalitetniji. Mislim da sam uspio  u tome. Jer, bez obzira na godine i teškoće, on je još uvek lijep vitalan  pas. Ipak znam   da će doći i taj  dan i pokušavam se psihički pripremiti za rastanak. Banja Luka  nema  groblje za kućne ljubimce. Higijeničarima ga sigurno nedam. Pomisao da ga moram sahraniti  tajno u nekoj šumi gdje nema nikoga mi je neprihvatljiva. Nadam da taj dan neće doći iznenada.Kao odgovoran vlasnik  moram  razmisliti i o toj mogućnosti  jer i ako se desi iznenada ne želim da se sve  obavi formalno i na brzinu. Vi koji imate kućne ljubimce mislim da  razumijete šta želelim da kažem...To je ono u stvari   najmanje što mu dugujem za sve ove godine Ja samo tražim pristojan način da se kad dođe vrijeme  oprostim od svog psa.. Zar nije strašno  da pored  žalosti koja zadesi vlasnika ljubimca on još mora  tražiti i mjesto gdje će ga sahraniti.

Živim u centru grada u zgradi. Plac nemamo a ni zemlju na selu...Na svu žalost  još moram  da pazim da me niko ne vidi...Pa šta smo mi? Dođe mi da odem pravac kod gradonačelnika i da ga pitam:“Izvin’te,hoćete li mi molim Vas reći,gdje u ovom gradu  mogu da sahranim svoga psa? Postoji li neko u ovom gradu ko može da odgovori na ovo moje pitanje? Ljudi znate li vi uopšte  koliko kućnih ljubimaca ima u Banja Luci? Pa zar svi mi treba da tražimo placeve, livade, skrivene šumarke? Moramo li i mi da  izađemo pred zgradu vlade  sa našim ljubimcima i tražimo rješenja? U ovoj zemlji izgleda jedino tako možeš da budeš primjećen i uz malo dobre  sreće da se tvoj predmet  nađe na dnevnom redu! Ovakav se ne ide  u Evropu! Iskreno rečeno,plašim se i rješenja  tog  problem, jer  će i od toga neko njihov   imati dobru zaradu, pa će „regularno sahranjivanje“ biti svrstano u „luksuz“ jer će se naći neki pametnjaković  da naplati i zemljište,i komunalne takse i ko zna šta još... na kraju će  ono što je normalno postati nenormalno i privilegija bogatih i stvar prestiža... Ne očekujem da je besplatno. Ima tu troškova ali ako budemo morali da platimo 1000 KM  neće moći svako baš da izdvoji. Očigledno je da još niko nije našao pravi patent kako na tome da svrće pa zbog toga toliko i odugovlače... Poznato je da se najbolje zarađuje na tuđoj muci..

http://www.sarajevo-x.com/

                                                                                 
Volimo ih pazimo ih oni to osjećaju i nesebično nam uzvraćaju na najljepši mogući  način  svim svojom bićem i blagošću. A godine teku, vrijeme sve brže neprimjetno  promiče. I onda jednoga dana onako s ruba podsvijesti odnikud doleprša,  da naš  mali smotuljak  koji je u naš dom prispio u narjučju ili u džepu kaputa  nije više  tako  mlad  čio i razigran. Onda se tu nađe i veterinar koji nam kako to samo struka zna objasni da je njihov biološki sat mnogo brži i da kuca sedam puta brže od našega i da je vrijeme veselog trčkaranja i skitnje prošlo i da će veseli repić sve rjeđe biti u pokretu. Vi  znate da oni  zaslužuju mnogo više i tad, ne mirite se s tim da ih neko smatra kućnim otpadom a još vam bolnije pada pomisao da će ih tamo neki higijeničar baciti na gradsko đubrište. Opravdano odbacujete morbidnu ideju da ih pokopate u svoje dvorište, da nije im mjesto u dvorištima, voćnjacima i prigradskim šumarcima. Želite do kraja biti prijatelj prijatelju.  O tim trenutcima vezanim za rastanak od najmilijih, onih koje iskreno volimo moramo se zapitati : Koliko kasnimo  i zašto nemamo pristojno mjesto na kojem bi mogli biti ono što jesmo? Samo ljudi. Kako se predugo družim s ljudima koji čitav život  imaju kućne ljubimce, došao sam prije više godina u situaciju da moram odgovoriti na pitanje  mome teško bolesnom kolegi koji je živio na Krku. Pred sam kraj borbe s teškom bolešću pitao me je :” Šta misliš ima  li pasa u raju ?” I dok sam se koprcao tražeći pravi odgovor  on zaključi . “Ako u raju nema pasa ne idem tamo.” Ovo pišem u namjeri da konačno neki  ljudi shvate da ima i drugačijih, onih vanserijskih koji se ne ustručavaju iskazati poštovanje životinjama i da su ti i takvi u stanju da se do samoga kraja posvete  vijernosti prijatelja sa kojima su proveli život i od kojih su naučili  kako se prijateljstvo gradi , čuva i ne raskida pa ni  posljednjim rastankom. U prilog temi je i jedan svjež  događaj od prije par dana koji mi je ispripovjedala jedna banjalučanka koja je ispunilala  poslednju želju svoga pokojnog  oca,  koji ju je za života molio da kada ugine njegov  ljubimac da ga  smjesti u obiteljsku grobnicu pokraj njegovih nogu. Naravno želja je ispoštovana, a o noćnoj akciji na groblju, cijeni i dobročinstvu grobara ne bi ovom prilikom. U svakom slučaju i ova banjalučka priča je potvrda čovjekove  potrebe i etičkih  je korjena iz vremena faraona koji su u zagrobni život vodili i svoje kućne ljubimce uredno balzamirane i okićene zlatom. Kulturološki, ne samo komunalni pristup, kraju života kućnih ljubimaca postoji već vijekovima u kulturnim sredinama što Grad Banja Luka očito nikako da shvati s obzirom da već tri godine bezuspješno tražimo rješeavanja  na nivou grada koji nema razumjevanja ni za žive, a kamo li za mrtve kućne ljubimce.

O izraženoj kulturološkoj potrebi građana, vlasnika kućnih ljubimaca, Banja Luke na nivou grada nema ni pomena i ako mnogi sve češće ističu ovu potrebu jer ne žele da kao do sad da njihovi ljubimaci zavšavaju na deponiji smeća kao kućni otpad, a ni kao  klaoničko industriski otpad.Nažalost, možemo konstatovati da za neke vrijeme stoji, a za usporedbu o kašnjenju reći da je Pariz prvi već u 18 vijeku imao groblje kućnih ljubimca  te da je grad Rijeka prvi koji je prije stotinjak godina imao ove objekte i tradiciju kulturnog nasleđa po ovim  pitanjima. Grad Rijeka se ponosi svojim grobljem kućnih ljubimaca stavljajući ga pod zaštitu kulturnih spomenika. Prvo gradsko groblje kulturološkog tipa  kućnih ljubimaca Kozala nalazi se u istoimenom kvartu grada Kozala. Udaljeno je od  centra grada šetnjom cca 10 minuta. Sada se nalazi u gradu i ako je bilo na rubu nastanjenog dijela grada. Groblje pasa na Kozali  posjetio  sam prije par godina. Tada je izgledalo uredno, trava pokošena, a na mnogim humkama ljubimaca sam zatekao svježe cvijeće. A šta da mi radimo s bićima  koja su uz nas provela svoj život? Kada do toga dođe rješenja se grozničavo traže na sve moguće i nemoguće načine ali ni jedno nije ono pravo zadovoljavajuće. Ni jedno nije dovoljno dobro da bi Vam omogućilo da na dostojanstven, čovječan, način se oprostite od svog ljubimca. Život je pojava data bićima na planeti Zemlji, naša evolucijska braća po nastanku, životinje, imaju sva prava kao i mi na dati im kosmički život. Vrijeme je da čovjek ne samo iskaže svoju svijest da se radi o živim osjećajnim bićima koja kao i ljudi, imaju svoja prava. Čovjek današnjice  mora prestati poništavati prava životinja. Poništavanjem etičnosti i prava na život  životinjama čovjek poništava svoj ukupni civilizacijski napredak. Postupci prema životinjama su osnov etičnosti i praktična primjena kulture čovječanstva, a to je opet u   korelaciji s civilizacijskim napredkom kolektivne svijesti. Groblje kućnih ljubimaca na Kozali u gradu Rijeci svjedoči da su pojedini stanovnici Rijeke, a i uprava grada već  prije stotinjak godina bili ispred svoga vremena. Grad Rijeka je dakle prije stotinu godina,  kada je objekt i osnovan, pse i mačke riječana tretirala s potpunim poštovanjem osjećanja njihovih vlasnika koji su ih smatrali članovima svojih obitelji. Danas komotno možemo reći da je riječko groblje kućnih ljubimaca kultno mjesto više kolektivne svjesti toga vremena. Uz pariško i londonsko, riječko groblje kućnih ljubimaca je najstarije u Europi. Groblje se redovito hortikulturalno održava kao svojevrsni raritet, kulturno dobro, groblje će se i konzervatorski zaštiti kako bi budućim naraštajima svjedočilo o jednom pozitivnom primjeru  riječke prošlosti. Riječko groblje kućnih ljubimaca  na Kozali je  jedinstven spomenik kulture  koji svjedoči o vremenu i specifičnim potrebama u tradiciji stanovnika Kvarnera. U konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, postupak za zaštitu groblja kućnih ljubimaca kao kulturnog dobra je prihvaćen. Inicijativu zaštite je pokrenuo Sportsko kinološki Klub Rijeka, a inicijativu su podržale sve nadležne institucije. Podaci o prvim ukopima ljubimaca su izgubljeni  i ne postoji tačan podatak o osnivanju riječkog groblja kućnih ljubimaca ali najvjerojatnije je izgrađeno krajem 19. stoljeća. Prvi očuvani pisani tragovi o ukopima potiču iz dvadesete i tridesete godine  XX. stoljeća.

U Konzervatorskom odjelu sigurni su da je groblje ljubimaca postojalo i između dva svjetska rata,  pretpostavke su da je izgrađeno mnogo ranije. Osnivanje groblja seže u vrijeme  procvata Rijeke, a iz potrebe lovaca višeg staleža društva koji su svoje pse pokapali uz počasti. Groblje pasa je vrlo brzo steklo veliku popularnost, ne samo u Hrvatskoj. Osim Riječana, na groblje su svoje pse, mačke, papige, kuniće i druge životinje donosili i ožalošćeni vlasnici kućnih ljubimaca iz cijele Jugoslavije, Italije i Njemačke jer u to vrijeme te zemlje nisu imale slične objekte. Za blagdan Svih svetih ovdje se okupljaju brojni ljubitelji životinja koji svojim “članovima obitelji” iskazuju  poštovanje  donoseći im  cvijeće i paleći imsvijeće. Groblje kućnih ljubimaca na Kozali tih dana izgleda poput groblja za ljude.

POGLEDAJ JOŠ:

- Mačke u drevnom Egiptu

- Važnost mačaka u starom EGIPTU

- Uskoro pseća groblja u Beogradu

- Pronađeno egipatsko groblje životinja

- Groblje kućnih ljubimaca

INFO NOA