Originalni naslov: The 11th Hour
Žanr: dokumentarni
Uloge: Leonardo DiCaprio, Mikhail Gorbachev, Paul Hawken, Stephen Hawking,
William McDonough
Režija: Leila Conners Peterson, Nadia Conners
Scenarij: Leonardo DiCaprio, Nadia Conners, Leila Conners Petersen
Trajanje: 95'
Godina izdanja: 2007.
Zemlja: SAD
'The 11th Hour' je jedan od onih filmova koji ne donosi ništa značajno za filmsku povijest, ali svoju važnost ima u angažiranoj poruci filma. Riječ je o dugometražnom dokumentarcu o ekološkim pitanjima, a pokrenuo ga je i producirao Leonardo DiCaprio. On je ujedno i koscenarist, a uz njega su scenarij pisale i redateljice filma, sestre Leila Conners Petersen i Nadia Conners. Film je nedavno imao premijeru u SAD-u, a u njemu sudjeluje desetine znanstvenika i aktivista, među ostalima i fizičar Stephen Hawking, te bivši političar Mihail Gorbačov.
U 90 minuta opisuje se planet Zemlja, koji se nalazi u jako lošem stanju zbog ljudskog djelovanja i nebrige. Očita je sličnost s dokumentarcem koji je bio ogroman hit prije godinu dana – 'Neugodnom istinom'Ala Gorea. I u ovom filmu imamo slavnu osoba koja je pokrenula film i koja ga promovira, i koja služi kao narator koji uvjerava publiku u veliku ekološku krizu.
No, uz globalno zagrijavanje, ovaj film se bavi i prenaseljenošću, uništavanjem šuma, zatiranjem životinjskih vrsta, te političkim zaprekama ekološkim inicijativama. Kumulativni učinci svih tih ljudskih brljarija mogli bi na kraju dovesti do toga da nas Zemlja jednostavno odbaci, poput nekog virusa ili nametnika.
Ipak, u drugom dijelu filma govori se i o mogućim rješenjima, film nije toliko opsjednutost prirodom da bi zanemario moć tehnologije. Tako film nudi dosta informacija o tome što znanstvenici čine da bi sačuvali okoliš, prezentiraju se novi načini gradnje kuća i učinkovitog gospodarenja otpadom. U algoreovskom stilu, od gledatelja se traži da se osobno 'obrati' i pojedinačno počne voditi brigu o ekološkim pitanjima, a zatim će doći i sve ostalo. Zaključak je i da je za odlučnu akciju potrebna politička volja, a to znači da je jako važna angažiranost građana. Teza dokumentarca je i da potrošnja ograničenih resursa i preveliko oslanjanje na fosilna goriva dovodi buduće generacije u vrlo nepovoljne uvjete za život, pa se zato moramo odmah okrenuti obnovljivim izvorima energije.
Kritičar 'Varietyja'Justin Chang ističe da, u skladu s apokaliptičnim naslovom (11. sat = zadnji čas), film predstavlja publici depresivne podatke, ali nudi i 'slojevite uvide i finu prezentaciju', pa i on, kao i 'Neugodna istina', može poslužiti kao dobro sredstvo za edukaciju. No kritičaru 'Hollywood Reportera', Franku Schecku, smeta taj nemaštovit pristup.u kojem pametne glave recitiraju apokaliptična predviđanja, dok se DiCaprio pojavljuje da kaže pokoji komentar i značajno pogleda u daljinu. Mišljenja je da DiCaprio uglavnom nije uspio nadmašiti karizmu Ala Gorea koji , iako su ga proglašavali dosadnim, ipak ima tu strast kada govori o ljudskom okolišu.
Iako DiCapriova govorancija u filmu ne nude ništa specijalno, njegova popularnost pružit će filmu više pažnje nego što bi inače dobio – a to znači da možda dobijemo priliku pogledati ovaj film i u kinima.
U svojoj knjizi «Naša opljačkana planeta» iz 1948. godine, Fairfield Osborn upozorava da eksploatacija Zemlje od strane čovjeka ugrožava sam opstanak ljudske vrste. Pozivajući na prihvatanje «neophodnosti saradnje sa prirodom», on ističe da čovječanstvo «mora da obuzda svoje prohtjeve i nivo eksploatacije te da očuva žive resurse ove Zemlje» ukoliko želi da civilizacija opstane. U svom izvještaju iz 1987. godine pod naslovom «Naša zajednička budućnost», Svjetska komisija Ujedinjenih nacija za životnu sredinu i razvoj pozvala je na izradu «nove povelje» kojom bi se utvrdila prava i odgovornosti građana i država u pogledu životne sredine i razvoja.
To je konačno dovelo do «Povelje o Zemlji» , koju je komisija odobrila 2000. godine. U povelji se kaže: «Na nama je izbor: da li da uspostavimo globalno partnerstvo za brigu o Zemlji i jednih o drugima ili da rizikujemo uništenje nas samih i raznolikosti života. Potrebno je da iz osnova promijenimo naše vrijednosti, institucije i način života.»
U knjizi «Plan B 2.0: Spašavanje planete pod pritiskom i civilizacije u nevolji» (Plan B 2.0: Rescuing a Planet under Stress and a Civilization in Trouble), Lester R. Brown, ekolog i plodan pisac, dobitnik mnogih nagrada i osnivač Worldwatch Instituta i Earth Policy Instituta, potvrđuje Osbornove zlokobne slutnje i nudi privlačnu alternativu današnjem neprihvatljivom ponašanju prema životnoj sredini koje se zasniva isključivo na poslovnoj računici i koje nas neminovno vodi u «ekonomsku propast» (Plan A). Ova knjiga predstavlja prerađeno, dopunjeno i prošireno izdanje Brownove knjige «Plan B» iz 2003. godine. Brown tvrdi da moramo izgraditi novu ekonomiju. Prema njegovim riječima, svrha ovog izdanja je da pruži iscrpniju i detaljniju viziju takve ekonomije, da iznese «nove dokaze da zapadnjački ekonomski model ne može funkcionisati u Kini», da se pozabavi problemima koji se javljaju kao posljedica smanjenog snabdijevanja naftom, da stvori «budžet za obnovu Zemlje» i da opiše najnovija tehnološka dostignuća koja mogu pomoći da se obrnu negativni ekološki trendovi. Dokazi kojima podupire svoje tvrdnje su impresivni.
Na početku knjige Brown sa zabrinutošću konstatuje:
Trošimo obnovljive prirodne izvore brže nego što se oni mogu obnoviti. Površine pod šumama se smanjuju, pašnjaci su sve lošijeg kvaliteta, nivoi podzemne vode opadaju, ribarski resursi su sve oskudniji, a zemljišta erodiraju. Trošimo naftu brzinom koja nam ne ostavlja dovoljno vremena da planiramo šta nam je činiti nakon što dostignemo vrhunac njezine eksploatacije. U atmosferu izbacujemo stakleničke gasove brže nego što je priroda u stanju da ih apsorbuje i tako stvaramo uslove za povećanje globalne temperature znatno iznad bilo kog nivoa od trenutka kada je čovjek započeo sa poljoprivrednim aktivnostima.
Navodeći projekcije u vezi sa potrebama za žitaricama i naftom u Kini, Indiji i drugim zemljama u razvoju, Brown upozorava da bi se «sposobnosti međunarodne zajednice da se izbori sa nestašicama mogle naći pred prvim ozbiljnijim testom upravo kada su u pitanju nafta i žitarice». Uslijed emisije stakleničkih gasova ledeni pokrivač na Grenlandu se topi sve brže, a to bi, kako navodi Brown, moglo podići nivo mora za čitavih 7 metara, iako priznaje da bi za tako nešto bili potrebno više stotina godina. Za to vrijeme, poreski obveznici subvencionišu svjetsku industriju fosilnih goriva sa preko 210 milijardi američkih dolara godišnje, što prema njegovom mišljenju predstavlja «rezervoar poreskih odbitaka koji bi se mogao preusmjeriti u obnovljive izvore energije koji ne štete klimi».
Potrebno je što prije preduzeti nešto.
«Postavlja se pitanje», kaže Brown, «da li su vlade u stanju da stabilizuju stanovništvo i restruktuiraju ekonomiju prije nego što bude prekasno». Ali Plan B 2.0 nije scenario sudnjeg dana, već, naprotiv, veoma optimistična knjiga. Brown napominje da se protiv destruktivnih ekoloških trendova koji nastaju kao posljedica ljudskih aktivnosti možemo boriti pomoću postojećih tehnologija, kao što su neke zemlje već pokazale. Danska, na primjer, već koristi snagu vjetra za proizvodnju 20% ukupne električne energije u ovoj zemlji.
Brown uviđa da su nastojanja u pravcu smanjenja globalnog siromaštva te očuvanja i oporavka životne sredine neodvojivo povezana. Suštinu njegovog Plana B čine procjene troškova neophodnih za rješavanje ovih međusobno povezanih ciljeva. Brown procjenjuje da bi za postizanje onoga što on naziva «osnovnim društvenim ciljevima» (univerzalna pokrivenost osnovnim obrazovanjem, pismenost odraslih, topli obrok u školi, pomoć predškolskoj djeci i trudnicama u 44 najsiromašnije države svijeta, reproduktivno zdravlje i planiranje porodice, univerzalna pokrivenost osnovnom zdravstvenom zaštitom i bolja dostupnost kondoma) bilo potrebno, na svjetskom nivou, oko 68 milijardi dolara godišnje. Za postizanje cilja «obnove Zemlje» (ponovno pošumljavanje, zaštita gornjeg sloja tla, stabilizacija nivoā podzemnih voda, obnova pašnjaka i ribarskih resursa te zaštita biodiverziteta) bilo bi potrebno oko 93 milijardi dolara godišnje, misli Brown. Ali čak i zbir ovih dviju cifara (161 milijarda dolara) je tek djelić od oko 975 milijardi dolara koliko, prema njegovim tvrdnjama, iznosi ukupna godišnja svjetska potrošnja za vojne svrhe. Iz ovoga slijedi da bi se opstanak civilizacije mogao osigurati preraspodjelom samo jedne šestine tog ukupnog iznosa – ili, u drugom slučaju, preraspodjelom jedne trećine od 492 milijarde dolara koliko u vojne svrhe troše Sjedinjene Američke Države. Čak i kad bi se smanjio za jednu trećinu, vojni budžet SAD-a bi i dalje bio nekoliko puta veći nego vojni budžet bilo koje druge zemlje.
U zaključku Brown naglašava da pojedinci igraju ključnu ulogu u ovim političkim odlukama i kaže: «Izbor je na nama. Napravite plan za sljedeću godinu svih stvari koje želite da uradite, kako namjeravate da ih uradite i sa kim možete da sarađujete kako biste ostvarili jedini cilj koji je zaista bitan – očuvanje civilizacije. Ima li veće nagrade od toga?»
Vizija globalnog društva u kojem svi pojedinci u sukcesivnim naraštajima mogu zadovoljiti sve svoje potrebe i ravnopravno uživati u svim životnim pogodnostima je sada nadohvat ruke i moguće ju je postići uz istovremeno očuvanje zdrave, fizički privlačne i biološki produktivne životne sredine. Sprovođenje te vizije u djelo neće biti lako, priznaje Brown, ali je vrijedno truda:
Učešće u izgradnji ove izdržljive nove ekonomije je uzbudljivo jednako kao i kvalitet života kojeg će ona donijeti. Moći ćemo disati čist vazduh. Naši gradovi će biti manje zagušeni, manje bučni i manje zagađeni. Pomisao na život u budućnosti u kojoj će se broj stanovnika stabilizovati, šume se širiti, a emisije ugljen-dioksida smanjiti izgleda veoma uzbudljivo.
Informacije o recenzentu Thomas F. Malone je Profesor u penziji Državnog univerziteta Sjeverne Karoline u Raleighu. Bio je predsjednik Američkog geofizičkog saveza, Američkog meteorološkog društva i Sigme Xi i sekretar Nacionalne akademije nauka.
(Tekst preuzet iz časopisa «American Scientist», izdanje za maj-jun 2006. godine)
